Spojite poslovičnu mletačku prevrtljivost i diplomaciju s uzavrelom južnjačkom krvi i hajdučkim "čojstvom i junaštvom" i eto nesreće i propasti. Upravo je tako završio pokušaj naseljavanja crnogorskih i bokeljskih hajduka i njihovih obitelji u Pulu 1671. godine pod vodstvom poznatog harambaše Baje Nikolića Pivljanina i još dvojice kolovođa Mate Njeguševića i Iva Puhalovića.
Ono što je za hajduke trebao biti egzil u obećanu zemlju i nagrada za hrabrost i požrtvovanost u Kandijskom ratu (završio 1669.), a za Republiku svetog Marka mogućnost naseljavanja puste Istre i smirivanja napetosti na osjetljivoj granici s Turcima na južnom Jadranu, pretvorilo se u četverogodišnju tragediju za doseljenike i za pulske starosjedioce.
Ta svojevrsna politička igra Venecije nije mogla spojiti nespojive temperamente ratobornih hajduka i mirnih podanika koji se ipak nisu mirno željeli odreći svojih dobara, već je, upravo suprotno, produbila jaz i netrpeljivost između došljaka i autohtonog stanovništva.
Sve je počelo godinu ranije, pregovorima hajduka s područja Risna s generalnim providurom za Dalmaciju i Albaniju Antonijom Barbarom. Providur, koji je stolovao u Zadru, privolio ih je na masovno preseljenje, ali su hajduci to uvjetovali brojnim zahtjevima.
Čudili su se u Veneciji Barbarovom uspjehu, no nisu znali da je iza toga stajalo vjerojatno dvoznačno obećanje o dodjeli povlastica i dobara, a koje su kasnije vlasti odbacivale kao krivo protumačen ugovor.
Hajduci su tako zahtijevali da budu izuzeti plaćanja nameta i carina na uvoz i trgovinu te na korištenje kuća u Puli, da budu oslobođeni služenja na galijama, da im se osigura stoka, alat, materijal za gradnju kuća i crkve za svojeg popa…
Hajdučka si je delegacija odabrala i ogromna područja Puljštine, najkvalitetnije i već obrađene oranice, pašnjake i šume na potezu od Štinjana do Verudice, te prema Muzilu, zaobilazeći gradsko područje.
Na istoku je to obuhvaćalo Valdebek, Campanož, Turtijan…, a zahtijevali su i zemljišta na Krasu i Ćićariji za ispašu. Te je zahtjeve do u detalja obradio Miroslav Bertoša u knjizi "Istra: Doba Venecije".
Providur Barbaro nije se zahtjevima previše želio ni baviti, već ih je proslijedio na rješavanje daljnjim instancama, što su hajduci shvatili, ili željeli shvatiti, kao svršenu stvar. U lipnju 1671. brodovima je iz Boke stiglo 630 osoba, a u srpnju još 59.
S doseljenicima, uvjerenim u ispravnost njihovih zahtjeva, odmah su počeli problemi. Hajduci, smješteni u skromnim uvjetima, stalno su rogoborili tražeći priznanje svojih povlastica, a uslijed neispunjenih očekivanja dolazi do sukoba sa stanovništvom.
Bavljenje trgovinom i pomorstvom nije dolazilo u obzir jer vlasti su namislile od ratnika stvoriti tihe podanike koji će oplemeniti pustu istarsku zemlju. No i ta je zemlja, ako je valjala, već bila u posjedu starosjedilaca. (Zvjezdan STRAHINJA)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U PRILOGU ISTRA PLUS TISKANOM IZDANJU