Kada se genijalni umjetnik, scenarist, režiser, glumac, jazzist i klarinetist Woody Allen pojavi na sceni, prvo na što pomislimo je - čime će nas sada iznenaditi? Dakle, uopće ne sumnjamo da se to neće dogoditi, ali kako i na koji način, e to je onaj izazov zbog kojega ne dvojimo hoćemo li u kino ili ne.
Tako je bilo i sada zbog najnovijeg filma "Rimu s ljubavlju" (2012.), komedije sa smijehom i sjećanjem na mnoge filmske citate, autore, scene i s nevjerojatnim scenarijem o Rimu kao vječitom gradu izgubljenih vjerovanja i pronađenih nadanja.
Ovo je europski film na američki način, baš kao što je to nekada bio "Praznik u Rimu" (1953.) na koji se malo ovdje Allen i referira, ali više tu novinarsku nekadašnju priču o senzaciji i slavi uvija u mediokritetstvo današnjice o slavi preko noći, o slavnima koji su to samo zato što "slavni", a da ni sami ne znaju otkuda i zašto ih je vjetar s crvenih tepiha zavio u žutilo, za što mu je poslužila izvrsna interpretacija zbunjenog Roberta Benignija.
U Rim je smjestio tri usporedne priče koje ironično, pomalo i tragikomično, a nadasve fantastično lebde između drame (dolazak na upoznavanje zeta i njegovih roditelja i povratak u prošlost arhitekta - Alec Baldwin - koji se vraća u mladost), gdje na neki način priziva svog idola Ingmara Bergmana, farse kroz naratora i vodiča po Rimu iz Fellinijevih filmova, od "Amarcorda" do "8 1/2" pa sve do komedije zapleta.
Tu je mladi par iz Pordenonea na medenom mjesecu, eskort dama Ane (Penelope Cruz) zbog koje će moja kritička objektivnost jako patiti te Benignijevog upadanja u nevolju žutila.
Italija bez glazbe je kao Rim bez fontana pa Allen svoju rimsku priču započinje popularnim taktovima pjesme "Volare" Domenica Modugna i taj ritam će nas nositi kroz cijeli film.
Koliko god nam se na trenutke činili nekako nevjerojatno nevini zapleti u koje likovi upadaju, upravo ta prosta romantika najviše plijeni pažnju gledatelja, ali i dobiva odgovor otkuda ona vječita glad i žeđ da se napiješ vode s tuđeg zdenca, odnosno da preko noći i sam završiš u zagrljaju mašte i zakorakneš tepihom slave.
No, Woody Allen ne bi bio veliki umjetnik da iz umjetnosti ne izvuče ono najuzvišenije, a to je dojam, izazov kroz stvaranje.
I našao ga je u preispitivanju svog umirovljeničkog ega koji se još ne da, a novi stvaralački zamah otkrio je u nevjerojatnom pjevačkom talentu svog novog prijatelja, zetovog oca, pogrebnika s glasom Carusa, ali samo kada pjeva pod tušem.
Nakon svega se pitamo što će nam novo ponuditi Woody Allen? Možda se ponovo vrati u London pa da se malo poigra kraljevskom lozom i nasljednicima, jer je u fazi kada je sve manje iz kamere, a sve više s unucima, ili će se možda spustiti do Beča ne bi li potražio neke svoje židovske reminiscencije, onako kako to piše Kishon, i time nas opet oduševio i zadivio.
Sumnjam da će i on u Istanbul, prije će se vratiti svom Manhattanu koji bi konačno valjalo malo proanalizirati jer je od "Annie Hall" (1977.) prošlo 35 godina. (Mate ĆURIĆ)