O napuštanju ribarstva i prelasku u neku drugu djelatnost, poput marikulture ili turizma, ili pak o potpunom odustajanju od mora, razmišlja sve veći broj hrvatskih ribara. Mnogi bi željeli prestati s ribarenjem opterećeni sve složenijim propisima, većim troškovima i manjim ulovom, te se prebaciti u neki novi biznis, no za to često nemaju sredstava.
U rješavanju tog problema trebala bi im pomoći sredstva Europske unije koja je spremna ribarima platiti za odustajanje od ribarstva, kako bi smanjila pritisak na riblji fond.
No, da bi se to realiziralo, prvi je preduvjet da država, odnosno Uprava za ribarstvo Ministarstva poljoprivrede odredi kriterije i pravila, što još nije učinjeno.
Ribari su posebno ogorčeni jer upravo zbog inertnosti državnog aparata koji je trebao osigurati bezbolan ulazak i usklađivanje s pravilima u EU, traže izlaz iz ribarstva, budući da s postojećim brodovima i alatima ne mogu zadovoljiti uvjete Unije pa praktički rade u ilegali.
Sada skoro svi radimo izvan zakona, zahvaljujući tome što do ulaska u Europsku uniju praktički nismo znali što je ispregovarano u poglavlju 13 vezano uz ribarstvo i što nas čeka, kaže predsjednik Ceha ribara u Obrtničkoj komori Vladan Bojić.
Problem je što se Hrvatska ulaskom u EU obvezala na europska pravila u ribarstvu, kao i na poštovanje odredbi Mediteranske konvencije koje su vrlo restriktivne u mnogim segmentima ribarstva, a posebno prema hrvatskim ribarima koji za to nemaju ni odgovarajuće alate, niti brodove.
Kada je poglavlje 13 bilo ispregovarano, tadašnji ministar poljoprivrede Petar Čobanković pozvao nas je u Zagreb na predstavljanje, na kojemu nismo mogli dobiti što je ispregovarano. Kako se kasnije pokazalo, poglavlje je izuzetno loše ispregovarano. Hrvatska se uopće nije borila za prava svojih ribara, te nije dogovorila gotovo nikakva izuzeća ili prelazne periode, tvrdi Bojić.
Svoje tvrdnje potkrepljuje činjenicom da su praktički sve potezne mreže, poput migavica ili šabakuna, postale ilegalne, odnosno ribari bi ih trebali koristiti isključivo na većim dubinama i udaljenostima od obale, za što nemaju odgovarajuće alate. Jednako tako, plivaričarima je dozvoljena visina mreže smanjena na 120 metara, a postoje i brojne druge restrikcije koje su mogle biti ublažene da je ministarstvo na vrijeme odradilo svoj posao.
Trebalo je barem izraditi takozvane Planove upravljanja, kojima je moguće barem dijelom ublažiti ograničenja. Njih izrađuje ministarstvo, a potvrđuje Europska komisija, ali već dvije godine ni ministarstvo Tihomira Jakovine nije učinilo ništa, kaže Bojić.
Pritisnuti nemogućnošću rada zbog adminstrativnih zapreka i rastućih troškova ribari su sami počeli razmatrati mogućnosti izlaska iz klasičnog ribarstva i prelazak u nove djelatnosti.
Bivši prvi čovjek Ceha ribara Tonči Fabijanić koji je sudjelovao u pregovorima s EU za ribarstvo kaže kako je još prije tri godine predvidio kako Hrvatska neće moći dobiti izuzeća za neke alate, posebno potezne mreže.
Kad sam procijenio da nećemo moći dobiti izuzeća, predlagao sam da za te alate tražimo derogaciju i odgodu na pet, sedam ili deset godina, kao prijelazno razdoblje, nakon kojeg bi vlasnicima bila isplaćena odšteta. Nažalost, tada je to krivo shvaćeno i ispalo je da želim da se ti alati zabrane. Nakon toga su pogrešno u pregovorima branjeni kao namjenski alati za samo jednu vrstu ribe i rezultat je situacija koju sada imamo, kaže Fabijanić.
Tražimo da nam se, po uzoru na zemlje EU, osiguraju sredstva za izlazak, i to na dva načina. Jedan je potpuno uništavanje starijih brodova, za što bi ribar dobio određenu naknadu, a drugi je prelazak u druge djelatnosti poput prijevoza turista, pri čemu bi se osigurala naknada za ribolovne alate i druge troškove.
Problem je u tome što i te modele treba razviti Ministarstvo, za što je EU dala rok do 2017., a do sad nije učinjeno ništa, ističe Bojić. (M. GLAVAN/Novi list)