Je li riba preskupa, pitanje je na koje ce vjerojatno svatko, osim ribara i trgovaca, dati pozitivan odgovor. Kod nas je, naravno, potrošacima najzanimljivija cjenovno najpristupacnija sitna plava riba.
Mnogima nije jasno kako se srdela na ribarnici prodaje za u prosjeku 20 kuna po kilogramu, ako je ribari prodaju za nešto više od tri kune. Iako odgovor na to pitanje teško može zadovoljiti kupce, jedan nam trgovac kaže da cijena prije svega ovisi o kolicini prodane, odnosno kupljene ribe.
Dakle, ribari nisu trgovci i ne žele, niti imaju uvjete za to, prodavati sitnu plavu ribu na kilogram, vec moraju i prije dolaska u kraj sklopiti posao s prvim kupcem, najcešce veletrgovcem ili zadrugom, koji ce im otkupiti svu ili barem vecu kolicinu ribe. Naravno, ribari ce reci da je cijena preniska, trgovci da je previsoka, a potrošaci ce na koncu platiti ceh i zapravo sami svojom (ne)potražnjom odredivati cijenu.
Ribari nisu trgovci
- Cijena je poznata. O njoj nemamo što razgovarati, nju odreduje zakon ponude i potražnje. Vlasnik ribe je onaj tko ju je ulovio, dakle ribar. I on može birati kome ce je, za koliko i hoce li je uopce prodavati. Ribar uvijek može otvoriti svoju ribarnicu, prodajno mjesto, ako misli da može ribu prodati po boljoj cijeni. Poznato je da na našim ribarnicama prodavaci ne izdaju racune, veli veletrgovac ribom Dean Kirac.
Kaže da on jedini koristi registar-kasu i smatra da bi to sigurno bio jedan od važnih koraka u regulaciji tržišta.
Osim veletržnica, veleprodajnih i maloprodajnih mjesta, prvi kupac može biti i ugostitelj. Tu prica o plasmanu ribe dobiva na dodatnoj financijskoj težini. Jer u restoranima se cijena ribe najcešce utrostrucuje.
Tako ugostitelji za bijelu ribu (porcijaše) trenutno placaju oko 120 kuna po kilogramu, a cijena zna narasti i do 170 kuna, pogotovo u ljetnim mjesecima kada je potražnja veca. Gostu je, pak, nude u prosjeku za 350 kuna po kilogramu.
U razgovoru s ugostiteljima ispostavilo se da, unatoc obaveznom HACCP-u, neki ribu i dalje kupuju i na crno. Tvrde da su ih na takvo što primorali ribari koji ne žele izdavati racune. Zato najviše ribe ipak kupuju preko zadruga.
Ugostitelji se, medutim, žale da ribari ni zadrugama ne predaju najkvalitetniju ribu, vec je prvo pokušavaju prodati sami na crno. Kad napokon zadruga i dobije ribu koja je potrebna ugostitelju, onda se zna dogoditi da je sve vec rezervirano za izvoz. Zato se ugostitelji moraju snalaziti.
Ugostitelji prozivaju ribare, a ovi zakone
Ribari se s druge strane žale uglavnom na loše zakonske propise, visoke cijene goriva, a o cijeni ribe se vec dovoljno zna. Ne smeta im toliko što se na našim ribarnicama riba ponekad prodaje po znatno višim cijenama, koliko cinjenica da za svoju ribu postižu nisku cijenu u izvozu, a ona vani košta i deset puta više.
Jedan od onih koji prodaje svoj proizvod i na hrvatskom tržištu je ujedno i predsjednik istarskog Ceha ribara Tonci Trevižan. Svoj ulov prodaje i ugostiteljskim objektima. Kaže da sam formira cijenu, koju ugostitelji uglavnom prihvacaju.
Za razliku od onih koji su nam rekli da su ribari ti koji žele prodati na crno, Trevižan nas uvjerava da je upravo suprotno, da ugostitelji ne žele kupovati od ribara preko racuna jer im to otežava poslovanje.
Naime, kao prvi kupci ugostitelji bi morali u roku od 24 sata resornom ministarstvu dostaviti kopije dokumenata koje mu je ribar morao predati uz prodanu robu. Zato ugostitelji, po njemu, izbjegavaju biti prvi kupci i kupuju preko zadruga ili na crno. I on sam prodaje svoj ulov preko zadruge, što smatra najboljim rješenjem. (Piše Bojan ŽIŽOVIC)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU OD SRIJEDE