Slaven Bilic nije morao poslije utakmice s Italijom lupati šakom o stol i stvarati distorziju u zvucnicima press centra u Sielanki kao posljedicu silnih decibela u njegovu promuklom glasu. Nitko od hrvatske nogometne reprezentacije uoci Europskoga prvenstva u Poljskoj i Ukrajini nije mogao ocekivati više od uvjerljive pobjede nad Irskom (3:1) i zadovoljavajucega remija s "azzurrima" (1:1).
Pobjedi protiv aktualnih svjetskih i europskih prvaka na velikom se natjecanju zadnjih godina ne može nadati nijedna reprezentacija na svijetu. U euforicnim stanjima svijesti najteže je ostati racionalan, zdrav razum kaže da je Španjolska veceras apsolutni favorit, a srce silno želi vidjeti Hrvatsku u cetvrtfinalu. To još uvijek ne znaci da Hrvatska nije bez izgleda.
Da je samo do brojki, Hrvatska u Poljskoj i Ukrajini na racun nekih prijašnjih statistickih pokazatelja može polagati pravo na plasman u cetvrtfinale. Svaki put kad su hrvatski nogometaši napuštali veliko natjecanje u prvom krugu osvojili su manje bodova nego što ih imaju danas (cetiri) uoci odlucujuce utakmice sa Španjolskom (SP 2002. tri, EP 2004. dva, SP 2006. dva).
Hrvatska, medutim, ni u jednom od tih triju navrata nije uspjela pobijediti zadnju utakmicu u skupini (SP 2002. Ekvador 0:1, EP 2004. Engleska 2:4, SP 2006. Australija 2:2). Hrvatske nastupe u Poljskoj ne treba dovoditi u kontekst povijesnih promašaja iz jednostavnog razloga što "kockasti" ovaj put nisu napravili krivi korak. Svaki put kada je Hrvatska ispadala u trecoj utakmici prethodno je doživjela poraz.
Na stranu statistika, kljucna utakmica protiv Španjolske ne trpi analiticki pristup, iako se poslije izražena dominacija "furije" u svakom nastupu medu ostalim mjeri postotkom posjeda lopte i kolicinom tocnih dodavanja kojih u pravilu bude najmanje dvostruko više od protivnika.
Slaven Bilic je dobro rekao da ce se u vecerašnjoj utakmici ponajprije pitati Španjolce, koji nastoje jednako igrati protiv autsajdera u skupini (Irska) i ozbiljnoga protivnika u finalima velikih natjecanja (Njemacka, Nizozemska). Princip je uvijek isti: nametnuti se posjedom lopte i do iznemoglosti "mrcvariti" protivnika, koji u kriznim razdobljima više nema ni snage ni koncentracije pravodobno i djelotvorno reagirati.
Takve utakmice uglavnom završavaju onoga trenutka kada Španjolci prvi postignu pogodak. Sve momcadi protiv Španjolske imaju izgleda onoliko dugo koliko uspiju zadržati dah i poredak u cvrstom defanzivnom bloku što dalje od svojega gola.
Pod pretpostavkom da klupski i reprezentativni uspjesi španjolskoga nogometa vec godinama pocivaju na postulatima specificne igre "Barcelone", hrvatske izglede u vecerašnjoj utakmici valja tražiti u (pre)rijetkim porazima Guardioline momcadi.
Izraženu dominaciju Katalonaca u pravilnim su vremenskim razmacima prekinuli samo Jose Mourinho i Roberto Di Matteo, obojica su sa svojim momcadima (Inter, Chelsea) europski prvaci postali nakon što su u polufinalnim utakmicama Lige prvaka eliminirali "Barcelonu".
Kada je prije dvije godine s "Interom" osvajao naslov europskog prvaka, svijet se divio trenerskom umijecu slavnog Josea Mourinha, koji je za trijumf nad "Barceloninom" tika-taka igrom u šesnaestercu "parkirao jumbo-jet", kako je to slikovito rekao.
Buduci da nije imao dovoljno vremena i znanja oplemeniti igru "Chelseaja", Roberto Di Matteo je dvije godine kasnije naslov osvojio na isti nacin. Braneci se. Obojici je pritom u korist išao splet naklonjenih okolnosti (sudacki previdi, protivnicki promašaji, sportska sreca...). Sve je receno. Nitko danas od hrvatskih nogometaša u Gdanjsku nema pravo tražiti više od bespoštedne borbe na tragu najvecih pojedinacnih i momcadskih dostignuca protiv kvalitetom nadredenoga protivnika. Dojam je danas u drugom planu. Rezultat je svetinja. Trebat ce puno srece. I utakmica generacije. (M. CVIJANOVIC/Novi list)