Ne želim se prodati nikomu, već želim ostati čovjek, imati zvanje koje će mi ispunjati život i zaslužiti sama svoj kruh, pisala je Nasta Rojc u svojoj neobjavljenoj autobiografiji, o braku na koji je pristala ocu za volju, uz uvjet da on bude samo slovo na papiru i da ne utječe na njezin život. Bilo je to 1910. godine.
Slikarica je zadržala svoje prezime, a veći dio odraslog života provela je u lezbijskoj vezi s Alexandrinom M. Onslow, vojnom časnicom koja je u Prvom svjetskom ratu prošla mnoga ratišta, a kasnije s Nastom Rojc živjela u njihovoj zajedničkoj kući na Rokovom perivoju u Zagrebu.
Postavljajući izložbu koja je otvorena u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, u prigodi obilježavanja dviju velikih slikaričinih obljetnica - 130. godišnjice rođenja i 50. godišnjice smrti - autori su s razlogom stavili fokus na zapanjujuću biografiju ove izuzetne slikarice koja je, kako u zanimljivom tekstu u katalogu ističe Leonida Kovač, upravo s nevjerojatnom lakoćom izbrisana iz kanona naših velikih slikara 20. stoljeća, kamo nesumnjivo pripada.
- Zašto je slikarica koja je u razdoblju između dva rata kao iznimna portretistica bila cijenjena u domovini i inozemstvu praktički izbrisana iz genealogije hrvatske moderne umjetnosti? Kakav je to "diktat uzvišene kritike" djelima Naste Rojc koja je, uostalom, s mitologiziranim "münchenskim krugom" tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća bivala u tangencijalnom odnosu, uskratio pravo da budu razmatrana u kontekstu početaka hrvatskog slikarskog moderniteta?, pita se Leonida Kovač.
Za ovu kritičku retrospektivu, čije autorstvo potpisuje kustosica Jasminka Poklečki Stošić, a koncepciju Ivanka Reberski, postav je napravio Ante Rašić. Djela su odabrale Reberski i Poklečki Stošić, koje vele da se ovom izložbom slikarica vratila kući. Ona je baš u Umjetničkom paviljonu održala svoje prve samostalne izložbe.
Pripremi ove izložbe, koju je na otvorenju među brojnim uzvanicima došao pogledati i predsjednik Ivo Josipović, prethodila su intenzivna istraživanja privatnih zbirki, koja su iznjedrila nikad izlagane radove. Izloženo je više od stotinu slika (većinom ulja na platnu) Naste Rojc, nastalih u razdoblju od 1902. do 1949. godine.
Posebno mjesto u postavu rezervirano je za njezin čuveni "Autoportret s konjem". Tu je i "Autoportret u lovačkom odijelu", "Putnik", "Autoportret s kistom", "Maja Strozzi", "Iskre na prozoru vagona", "Autoakt sred demonskih sila", "Portret bečke modelke", "Portret gospođe Smrti", "Zima s gavranima", "Vješanje u Dubravi", "Ilica" i druge.
Od slika koje javnost ranije nije imala priliku vidjeti, osobito je zanimljiv rad "Morski pejsaž", monumentalno ulje na platnu iz 1938. te "Portret glumice" (Marija Ružička Strozzi), nastao oko 1914., vlasništvo Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Nasta Rojc je naslikala dvije slike - "Snaga" i "Ljepota" - po narudžbi lože zagrebačkih Slobodnih zidara.
- Već stilom života Nasta Rojc je posvjedočila svoj avangardizam. Smjelošću pravog borca opirala se uskogrudnoj malograđanštini, a modernističkim iskoracima, koliko god oni bili rijetki, pokazala je da joj ni modernizam nije bio stran. To što nije dalje inzistirala na modernističkoj opciji, što se nije ažurno uklapala u magistralne tokove, uopće ne umanjuje njezine likovne domete. Bila je moderna onoliko koliko je to njezinoj umjetničkoj naravi odgovaralo, zaključuje Ivanka Reberski.
Ova velika i zanimljiva izložba bit će otvorena do 1. lipnja. (M. HRGOVIĆ)