Povratak zemlji pretpostavlja postojanje konkretne mogućnosti da se to učini; u mnogim dijelovima svijeta seljaci napuštaju zemlju - uostalom kao i kod nas - i rasprodaju je veleposjednicima koji se bave ekstenzivnom poljoprivredom. Oni koji ostaju, prepušteni su kemijskom zagađenju "moderne civilizacije" koje okružuju njihova mala imanja i nesputano se širi okolišem.
U mnogim državama svijeta poljoprivrednici još uvijek očekuju agrarnu reformu koja bi im dala na raspolaganje neobrađenu zemlju. I u bogatim se područjima mnogima teško vratiti na zemlju, mladi ne mogu naći novčanu potporu da bi kupili zemlju te često rade kao najamnici za velika poduzeća pa nemaju mogućnosti utjecati dalekosežno baveći se dobrom, čistom i pravednom poljoprivredom.
Problem vlasništva nad zemljom još je uvijek prilično relevantan u svijetu, a potraga za "pravednim" proizvodima uključuje i neprihvaćanje proizvoda onih sustava koji snose krivnju za tu neugodnu situaciju: budući da često onaj koji obrađuje zemlju nije njezin vlasnik pa se i ne može baviti poljoprivredom kakvu želi i voli. Postoji narodna uzrečica koja dobro oslikava položaj seljaka tijekom povijesti, a vrijedi još i danas: "Seljaci su zadnja rupa na svirali". Uvijek su radili za druge - sjetimo se samo feudalnog sustava, hijerarhijska je ljestvica preferirala vojnike i svećenike, dok su se seljaci koji su radili da bi svi opstali nalazili na njezinu dnu. Radili su za političke vođe, uvijek za elitu koja si nije htjela prljati ruke proizvodnjom hrane.
Posjedovali oni zemlju ili ne, njihov je položaj uvijek bio podređen, tijekom stoljeća i unutar različitih kultura izmjenjivala su se sredstva koja su donosila prevlast, no oni su konstantno bili zadnja rupa na svirali. Ni danas položaj seljaka nije mnogo drugačiji. U svijetu se ta podčinjenost očituje na različite načine od mikroregije do makroregije, napredak je promijenio stil i tehnike "prevlasti", no onaj tko proizvodi hranu, tko hrani čovječanstvo još uvijek je na dnu društvene ljestvice. To je žalosno, ali istinito.
Naravno, treba razlikovati dvije velike obitelji: bogati i shizofreni zapad i jug svijeta, u nemilosti epohalnih poremećaja kroz koje prolazimo. Stanje "shizofrenije" onog dijela svijeta koji je riješio svoj problem prehrane proizlazi iz vrlo osobitog dualizma, sada kada su se klasne razlike smanjile i gotovo posve nestale. S jedne strane postoji nekolicina bogatih poljoprivrednika, odanih agroindustrijskom proizvodnom modelu, koji proizvode velike količine hrane niske kvalitete za siromašne.
S druge strane, nekolicina malih poljoprivrednika koji mukotrpno stvaraju proizvode visoke kvalitete i koji od toga ne mogu (osim u slučajevima najekskluzivnijih prehrambenih statusnih simbola, poput nekih proizvođača vina) dostojno živjeti, pritisnuti su ogromnom konkurencijom. Ovi potonji proizvode hranu za bogatu elitu, koja si može priuštiti plodove njihova rada te nerijetko razvoze hranu i tisućama kilometara daleko.
Kada je riječ o socijalnoj pravdi, na bogatome je zapadu problem vrlo kompleksan: je li pravedno zadirati u interese poljoprivrednika koji su se obogatili masovnim i ekstenzivnom proizvodnjom u korist malih poljoprivrednika koji proizvode kvalitetno? U biti, taj se dio svijeta sam izbalansirao: rekli smo da svaka tendencija stvara sebi suprotnu reakciju i da je globalizacija paradoksalno pogodovala ponovnom stvaranju interesa prema raznolikosti i lokalnoj proizvodnji.
Ipak, zapadni se svijet mora suočiti s ostatkom planeta: prije svega ne smijemo vlastite viškove, nastale u modelu koji više nije uporabljiv, svaljivati na takozvane zemlje u razvoju. To nije održivo ni s kakvog stajališta.
Jug svijeta mora naći svoj put u potrazi za vlastitim prehrambenim suverenitetom; najviše što možemo učiniti jest to da im pomognemo, no, pritom moramo odustati od europocentričnog konkvistadorskog stava "onih koji su otkrili Ameriku". Istok je poseban slučaj, osobito Kina. Svojim nezaustavljivim gospodarskim rastom čini nam se glavnim istočnjačkim baukom, no treba sagledati i njezine probleme upravo sa stajališta socijalne pravde.
U Kini se ne poštuju prava radnika, uostalom, nešto slično događa se i u nas. Socijalna pravda, spojena s dobrim i čistim (dakle mogući novi koncept kvalitete), mora postati jedina moguća razvojna metoda. Te će tri koordinate kvalitete dolaziti različitim konjunkturama u razne dijelove svijeta, ostajući unatoč tomu kao tri glavna uporišta na kojima možemo izgraditi, korak po korak, novim sredstvima i na neogastronomski način, novi model razvoja na ovom planetu. (Nikola BAĆAC)
Pljukanci "Primavera"
Budući da se već neko vrijeme u Istri najviše priča, polemizira, ubire i jede samonikla šparuga, spremio sam si jedno fino, mirisno, zdravo jelo koje uopće nije komplicirano, a vrhunskog je okusa. Budući da su samonikle šparuge vjesnici proljeća u gastronomiji, spontano mi je došlo da ga nazovem "Primavera".
Sastojci za dvije osobe: 1dl maslinovog ulja, žličica sitno kosanog češnjaka, 250 g pljukanaca, macet šparuga (po želji), 5-6 cherry rajčica, 150 g kvarnerskih škampi, 50 g kanaštrela, malo malvazije, temeljac od repova šparuga, sol, papar, peršin
Priprema: U provrelu vodu dodamo soli i pljukance da se kuhaju do željene mekoće. U međuvremenu na srednje zagrijanom maslinovom ulju dodamo češnjak i peršin da malo omekšaju, zatim dodamo škampe, kanaštrele, cherry rajčicu i šparuge isjeckane na komadiće po želji. Pojačamo plamen i poklopimo na dvije minute, maknemo poklopac i zalijemo malvazijom. Kada je alkohol ispario, dodajemo temeljac od šparuga te čekamo da sve malo zakuha. Kuhane pljukance dodajemo u umak i dobro zamiješamo, posolimo i popaprimo. Uživajte u retro gustu "Primavere".