Otkako sam se vratio u svoju voljenu Istru, osjećaji me često vode do željenih mjesta. Većina njih vezana je uz lijepo i spokojno djetinjstvo, kao i za prva sjećanja mladog čovjeka. Kako i sam pripadam onima koji su otišli i vratili se, realnije cijenim vlastitu regiju i njezine mogućnosti. Jedno od top 10 lokacija iz moje najranije mladosti koje je već tada pustilo gastro trag je vidikovac. Koji? Vidikovac mnogih generacija, onaj uz cestu poslije Plomina.
Da, onaj s kojeg se pruža prekrasan pogled na Vela vrata, otvoreno more, grad Rijeku, otok Cres i prekrasan Plominski zaljev (s dimnjakom). Taj je vidikovac dobro poznat mladim zaljubljenim parovima 70-ih godina koji su tamo odlazili na palačinke. Upamćene kao najslađe i najbolje na svijetu mnogim prolaznim parovima, ali i većini Labinjana, Pićanaca pa i Pazinjana.Osobno, svaki put kad imam vremena odlučim se na tu vožnju.
Po povratku iz Rijeke, vidikovac je obavezno stajalište. Doduše, ja u žargonu taj pravac nazivam istarskom "Aureliom" jer ima dosta sličnosti s istoimenom cestom u Italiji, a koja povezuje grad Genovu s Azurnom obalom. Mnogi će se složiti sa mnom da se s tog vidikovca pruža jedna od najljepših istarskih panorama na Jadransko more. Već kad sam bio u blizini, odlučio sam ručati u restoranu na vidikovcu. Danas je to mini hotel Flanona s tri zvjezdice. Baš kao nekad, i danas možete ležerno i komotno parkirati svoje auto, okrijepiti se, popiti kavicu, pojesti kolač domaće radinosti ili palačinke ili samo uživati u prekrasnoj panorami, te potom krenuti dalje.
Od svega ponuđenog, odlučio sam se za salatu od hobotnice s krumpirom. Ostao sam ugodno iznenađen jer je salata, konačno, imala sve potrebne karakteristike. Podjednako krumpira i točno kuhane hobotnice, svježeg peršina, maslinovog ulja i začina. Apsolutno opravdano količinom, izgledom te samim začinima. Takvu ispravno odrađenu i začinjenu salatu od hobotnice guštao sam s finim mini pecivima koje, da bi bili uvijek svježi, peku po potrebi a, iako zamrznuti, finog su mirisa i okusa. Retro gusto korektan, svjež i točan.
Sljedeća pjatanca, koja je jedina razbijala monotoniju jelovnika, su fuži u umaku od hobotnice s gljivama i crvenim vinom. Fuži su bili domaći i, iako deblji od klasičnih (obično su finije građe) bili su vrlo ukusni. Umak je sastavljen od gljiva i kuhane hobotnice a međusobno su sljubljeni nježnim vinom. Umak je bio finog, nježnog okusa koji me, ponovno, iznenadio jer je sačuvao svoj sklad. Jedina namirnica koja je odskakala iz harmonije bila je hobotnica koja je u ovom jelu, zbog potrebe za dodatnim dorađivanjem, bila prekuhana i premekana. Kako piše u sastavu jela, trebali su biti samo šampinjoni, ali bilo je tu i drugih gljiva koje su naglo odmrznute ali školski odrađene. Bilo bi pohvalno kada bi to jelo imalo neke autohtone istarske gljive. Iako nisam pristalica, u ovim slučajevima dobro je imati i zaleđenih jer bi to jelo moglo biti više istaknuto. (Piše Nikola BAĆAC)
Špageti u pestu od mente s roastbeefom
Sastojci: (za 2 osobe kao glavno jelo): 320 g goveđeg buta, 220 g tjestenine špageti ili bavette (De Cecco, Garofalo), 15-20 g svježe mente, 20 g maslaca, 30 g pinjola, 15-20 g sira Grana, 1 žličica maslinovog ulja, 1-2 jušnih žlica ulja od oraha, sol, papar
Priprema: Dok čekamo da voda zakipi, u mužar dodamo svježu mentu, pinjole, sir, maslac i ulja te sve ručno sitno sameljemo. Kada voda zakipi, dodajemo joj sol i mrvicu ulja. U kipućoj vodi kuhamo tjesteninu al dente ili po želji. Roastbeef, koji smo pripremili dan prije ili tog jutra, mesoreznicom izrežemo na fine, tanke fete. Kada je tjestenina kuhana, iscijedimo je i dodamo joj malo maslaca da se otopi. U lagano zagrijanoj tavi pomiješamo s pestom od mente, koji smo prije pripremili u mužaru. Posložimo roastbeef na tanjur te na njega dodamo tjesteninu koju smo prije toga zavili vilicom. Na vrh tjestenine postavimo nekoliko listića mente kao dekoraciju i poslužimo toplo.