Ovaj lagani nedjeljni tekst posvećen je svim onim slatkoljupcima koji su iskreni zaljubljenici u sladoled. I to onaj pravi sladoled - gusti, kompaktan, hranjiv, lijepog izgleda i mirisa kao i odličnog retro gusta. Kako smo mi narod sa slabo razvijenom kulturom stola u koju se ubraja i slastičarstvo, točnije, umjetnost ili zanat pravljenja dobrog sladoleda, tako je u Istri taško pojesti dobar, manufakturni sladoled koji jezične pupile toliko zaludi da i mozak ne zna kako doći na kraj s jezikom i nepcima koji žele još.
Rijetko tko ne voli taj čudesan pa i intrigantan proizvod. Prvi susreti sa sladoledom kod mene (vjerujem i kod mnogih od vas) bili su još u najranijem djetinjstvu. Moji su ga roditelji voljeli te smo često nakon plaže odlazili na kup od jagoda. Nakon cjelodnevnog kupanja i sunca koje bi nas omamilo, voćni kup u Zelenoj Laguni kraj Poreča u središnjoj slastičarnici jednostavno je bio vrhunac toga dana. Naravno, moji su roditelji prvenstveno odlazili s nama baš tamo jer je sladoled pravljen - baš tamo.
To je za ono vrijeme bio top sladoled na Poreštini te osobe koje su ga pravile znale su čime se bave i koliko vole svoj posao. Jagode iz tog voćnog kupa nisu bile iz uvoza, već od nekih lokalnih poljoprivrednika koji su svoj trud donosili u slastičarnicu i ne mogu vam riječima opisati ili dočarati miris i okus tih jagoda, tog voća koje nije uzalud proglašeno "kraljicom voća".
Kako su godine prolazile tako su se i moji običaji mijenjali, pa sam kao adolescent uvijek volio pojesti onog najjednostavnijeg Njofru ili takozvani štapić sličan Njofri, ali od punča. E, to je bio obavezan hedonizam nakon kupanja s društvom.
U tom razdoblju pokraj naselja u kojem sam živio otvorio se nekada poznati Ital Ice koji je, može se slobodno reći, pravio kvalitetan sladoled u kojem su mnogi guštali dok su oni najmlađi pretjerivali u zaleđenim giacolima raznih okusa. Onaj od Coca-Cole i višnje zasigurno je mnogima ostao u lijepom sjećanju. U jednom periodu života svi ti sladoledi na koje sam nailazio nisu me više oduševljavali. Sve je to bilo nekako bez okusa, mirisa, nedefinirano. Postao je to biznis na kojem se kao i danas puno zarađuje. Profitira se tako da se uz vrhnje i mlijeko dodaje i voda te što manje paste koja sve te sastojke homogenizira, pa dobijemo finu, rashlađenu kremu koja zna biti prazna, bez točnih okusa, a kamoli mirisa. To je loš sladoled koji se plasira često na svakom koraku u turističkim mjestima. Onaj drugi, konfekcijski sladoled, koji nam se isto tako nudi skoro pa na svakom koraku, kiosku, trgovini i plažama pun je svinjske želatine i kemijskih sastojaka, kao i umjetnih bojila i mlijeka u prahu te slobodno mogu reći da ga je bolje preskočiti.
Došli smo na ono da ako mi se nešto jede, pa tako i sladoled, onda znam kamo moram otići da bih maksimalno zadovoljio svoju potrebu, a to je guštanje i uživanje u dobrom sladoledu s puno mlijeka i vrhnja te odlične paste koje daju krajnji okus i boju tom sladoledu.
Načuo sam tako za jednog hrabrog Talijana koji je u Rovinju skupa sa svojom suprugom otvorio slastičarnicu koju je, zapravo, trebao otvoriti u Francuskoj. I tako sam krenuo u potragu i provjeru. Sve dotad rečeno bilo je i istinito. Dok sam živio u Italiji, doista sam uživao u sladoledima vrhunskih majstora koje sam uvijek volio pitati sve što me interesiralo vezano za sladoled koji sam konzumirao kod njih, stoga mogu reći da znam i da se razumijem u odličan sladoled. Kod gospodina Gian Piera u Rovinju, točnije na Piazzeti Campitelli broj 60 zasigurno možete kušati, uživati i guštati fini, manufakturni sladoled koji u svom sastavu sadrži svježe mlijeko, vrhnje i pastu mac 3, koja je vrlo kvalitetna i hvaljena od majstora, chefova koji se bave tim poslom. Osim sladoleda (takozvanog na lopaticu) možete kušati i sladoled iz aparata koji je više kremast, ali su jednaki sastojci samo drugi cilindri kroz koji prolazi smjesa, bar tako objašnjava gospodin Gian Piero.
Ponuda okusa retro gusta baš i nije velika, tako da su neka komercijalna imena kao Don Vito, tiramisu, ferrero roche prva koja upadaju u oko. Osobno sam probao pistacio, crnu čokoladu, malagu i šumsko voće, za koje tvrdim da su pravi obrok. Osim sladoleda, Piero će vam napraviti izvrsnu kavu poznatog brešanskog brenda Agust cafe i belgijske brishe. Uz to, svakako probajte i briosh od čokolade punjen s nekim vama dobrim okusom sladoleda, a to je pak vrhunac uživancije. Sugeriram vam da, i ne samo kod sladoleda, uživate rjeđe, ali kvalitetnije jer onda vam trenuci uživanja postaju veličanstveni.
Jutro
Baš sam tako nazvao ovo iznenađenje koje mnogi od vas poznaju. Strastveni sam i veliki ljubitelj voća, i to gotovo svog voća koje nam priroda daje, možda mi je samo neko manje draže. Obožavam ljetno voće. U tom, za mene, prekrasnom periodu u godini je toplo i apetit je slab, a u voću je spas. Ono ima skoro sve potrebne sastojke da bih mogao normalo funkcionirati tj. dobivati potrebnu energiju, a pritom me i osvježava i ne opterećuje želudac. Uostalom kao i jutro, svježe je i ugodno pa vam zato sugeriram da uživate u takvim jednostavnim okusima da bi vam dan bio što svježiji. Nemojte pritom zaboraviti da takvo uživanje u voću nije dobro prakticirati nakon 18 sati, jer ima suprotan efekt!
Potrebne namirnice za dva "Jutra": 2 breskve (domaće), 1 banana, 20 srednjih zrelih (domaćih jagoda), 16 cijelih oraha, malo dinje, malo lubenice, 2 žlice livadnog meda, nekoliko kapi finog domaćeg prošeka, par listova divlje mente, malo cimeta
Priprema: Sve namirnice pažljivo oprati i osušiti. Oguliti one koje treba, druge očistiti te sve spremiti za rezanje na fine kockice i dobro promiješati. Posuti vrtuljkom za med i dodati nekoliko kapi finog prošeka koji će mu dati jednu odličnu nijansu, a alkohol će ishlapjeti za 30 - 40 minuta, koliko treba voću da odmori i da se mirisi ujedine. Pred samo serviranje dodati jako malo mente i malo cimeta. Što reći nego, dobro jutro! (Nikola BAĆAC)