Uzimajući u obzir vrijednost trgovine, njezine uloge i pravila koja mora prigrliti kako bi pokazala i stekla dostojanstvo, u planiranju novih sustava distribucije jasno se nameće potreba za najvećim mogućim ograničavanjem posredništva.
Lokalne pogodnosti
To je jasno kako radi realizacije kulturnog i političkog projekta stvaranja brojnih "novih gastronoma", tako i radi uklanjanja ekonomskih nepravdi koje generiraju čitav niz sekundarnih problema (ne treba nipošto odbaciti tezu prema kojoj je glavni uzrok gladi u svijetu vezan za globalni sustav distribucije hrane, da navedem samo najbezobrazniji primjer).
Ograničiti posredništvo znači prije svega skratiti lanac kojim proizvod prolazi od polja do stola; nužno je dakle pokrenuti lokalno opskrbljivanje svim onim namirnicama koje se mogu uzgajati i prerađivati u ograničenim područjima. Kakvog smisla ima međukontinentalni transport povrća, voća, mesa ako se mogu proizvoditi (što je vrlo čest slučaj) lokalno? Lokalna hrana ima prednost svježine, bolje se čuva okus koji će imati kada bude na stolu (mnoge vrste za izvoz izabrane su upravo prema kreiranju mogućnosti konzerviranja i otpornosti na transport, a ne na osnovi za gastronoma odlučujućih čimbenika kao što su dobro i okus) i poštuje kriterij održivosti: u malim lokalnim proizvodnjama lakše se može ograničiti uporaba kemijskih sredstava, ruralna se područja održavaju na životu (gradske skupine kupaca odlična su poveznica između grada i živog sela) autohtonom i raznovrsnom proizvodnjom.
Vrtovi života
Takav lokalizam omogućuje poprilično skraćivanje špekulantskog posredništva, jer ako proizvod mora kraće putovati, gotovo je očito da će proći i kroz manji broj ruku (što će manje opteretiti njegovu krajnju cijenu). Čini mi se paradoksalnim da kraj mog mjesta gdje sam odrastao (Poreč) postoji više supermarketa usred onog što mi zovemo "Dolinom vrtova" ili "Vrtovi života" - (Kampaladanja ili zaseoci iznad tih trgovačkih objekata) na kojima su se uzgajale mnoge vrste odličnih sorti voća i povrća koje su se mogle (i mogle bi se) kupiti izravno kod proizvođača ili na tjednim sajmovima u gradu, no mnogi moji sugrađani radije odlaze kao i ja (jer nema alternative?) u već spomenute supermarkete (po kao fol dobre namirnice iz EU).
Kakav apsurd kupovati namirnice čak iz Čilea, Brazila, Afrike… a većinu njih možemo imati pred kućnim pragom. Plaćamo skuplje, a manje uživamo (jer se to povrće ne može mjeriti s tek ubranim proizvodom autohtone i dobre sorte), kupujemo proizvode koji više štete zemlji iz koje dolaze kao i cijelom planetu jer je dopremljen s drugog kontinenta. Usto, da bi se taj proizvod proizveo, vjerojatno je netko bio izrabljivan, a žrtvovala se i biološka raznolikost da bi se pokrenula industrijska monokultura koja će se moći izvoziti. U svemu tome nema baš mnogo zdravog razuma.
Fair-play sustav
Zadatak "mreže gastronoma" mora biti poticanje prometa robe i proizvoda unutar same sebe, na najodrživiji mogući način, poštujući zajedničke kriterije kvalitete, dostojanstva i zahvalnosti prema onima koji proizvode. Takvoj će mreži idejni cilj biti ograničavanje posredništva koje nije nužno ili održivo, a jamči nadzor nad cijenama koje će biti fer kako za one koji prodaju, tako za one koji kupuju. U takvom kontekstu i lik trgovca ponovno dobiva svoju plemenitu gastronomsku funkciju, moći će služiti mreži u potpunosti očitujući svoju ulogu u fair-play sustavu u kojem će se njegova prava poštovati razmjerno tome koliko on bude poštovao prava drugih subjekata.
Takvim se postupcima stvara nadzor nad proizvodno–trgovačkim lancem, vraća se u ruke proizvođača zajednica hrane, omogućuje se da zajedno s proizvodima putuju i informacije o njima; tako se može izbjeći situacija, trenutačno vrlo raširena, u kojoj se informacije i zarada združuju u rukama rijetkih subjekata koji, zbog činjenice da se bave distribucijom hrane, imaju veću moć i kontrolu od onih koji rade na poljima ili od onih koji je konzumiraju, a posve su izdvojeni iz tog lanca. Jednostavno pravilo kojeg se treba držati da bi proizvodi prometovali mrežom jest to da hrana što manje putuje. Implementiranjem načela lokalne prilagodbe možemo krenuti od zadovoljavanja lokalnih potraživanja koja se onda mogu proširiti koliko to već kvantiteta, kvaliteta i cijena proizvoda dopuste.
Domaće fettuccine s gamberima i artičokama
Kako sam veliki obožavatelj domaće tjestenine, volim si napraviti neko fino jelo koje je brzo gotovo ali i jako ukusno. Kada nekome spomenete mogućnost pripremanja tjestenine kod kuće, padne mu mrak na oči, dok u stvarnosti to nije nikakav problem. Kao što mnogi odlaze na put do omiljenog objekta da bi pojeli nešto fino, tako oni kojima se to ne da ili ne žele, mogu uvijek isprobati ovaj recept i uživati u nedjeljnom retro gustu.
Potrebne namirnice za dvije porcije: 2 jaja, 200 g brašna, 2 artičoke, 1 limun, 1 komadić češnjaka, 200 g gambera, pola mrkve, komadić peteljke celera, 1 komad manjeg luka, 1 jušna žlica ribanog sira Grana, sol, papar, 1 začin po želji, maslinovo ulje
Priprema: Prvo morate napraviti kompaktnu smjesu za tjesteninu tako da brašno i jaja dobro zamiješate. Zamotajte u prozirnu foliju i pustite da odmara 30 minuta. U međuvremenu očistite gambere i isjeckajte ih na komadiće, također i navedeno povrće pa sve skupa popržite na maslinovom ulju. Nakon toga prelijte hladnom vodom da pokrije sve u tavi i pokriveno kuhajte 30 minuta. Očišćene artičoke režite na jako tanke kriške i stavite u vodu s limunom kako ne bi pocrnile. Razvucite tjesteninu. Kada je tjestenina gotova u jednoj teflonskoj tavi popržite artičoke s malo češnjaka i dolijevajte temeljac od gambera kojeg ste prije napravili. Kuhajte tjesteninu. Kada je tjestenina kuhana dodajte je u tavu sa artičokama te dodajte sav preostali temeljac s gamberima i povrćem kako bi se sve fino sljubilo. Naribajte sir, začinite solju i paprom te nekim vama finim začinom. Guštajte u vašem ručku ili večeri.