Višegodišnji sam član organizacije Slow food i već duže vrijeme imam želju pisati o toj viziji jer želim razbiti neke mitove ali i pojasniti taj, naoko, kompleksni izraz. Slow food je koncept zamišljen i razvijen u Italiji, točnije u regiji Piemonte, u mjestu Bra. Osnivač je Carlo Petrini, gastromski kritičar. To je sada međunarodna neprofitna gastronomska organizacija koja broji više od stotinu tisuća članova iz 153 zemlje.
Petrini se oduvijek zalaže protiv genetski modificriane hrane (GMO) i lanaca brze prehrane. Njegovo osnovno načelo, kao i cijele organizacije i pokreta Slow food, jest korištenje prirode i regije u kojoj živimo na globalnoj razini. Veliki se trud ulaže protiv zaborava naših korijena i naše zemlje. Gledajući tradiciju i migracije, dugi niz godina unatrag, poprilično se pravilno koristilo prirodne resurse koji su nakon mukotrpnog rada uvijek uzvratili perfektnim retro gustima. Onima koje i danas tražimo i priželjkujemo u namirnicama.
Jedna od kompleksnijih tema koje čine Slow food jest borba protiv današnje konvencionalne poljoprivrede. Prema njihovim stajalištima, takav način proizvodnje vodi čovječanstvo u krivom smjeru, a direktna posljedica toga je ugroženost našeg zdravlja. Sudjelujući na različitim seminarima i čitajući literaturu razmišljam o svojoj regiji – Istarskoj županiji. Ona ima sve pogodnosti za implementaciju načela slow fooda jer još uvijek nema teških industrija koje bi zagadile i osiromašile tlo.
Gledajući unatrag, složit ćete se sa mnom da je istarska zemlja pogodna za proizvodnju mnogobrojnih kultura koje imaju potencijal za uspjeh ali se, jednostavno, ne sade. Ponekad se razmišlja o velikim ulaganjima u takav sektor, ne imajući strpljenja za krajnji proizvod. Potrebno je naglasiti da je i turizam sastavni dio tog procesa. Kako? Takav će pokret cijeniti i sami turisti kojima smo uvijek interesantni, prvenstveno radi prirodne blagodati i odlične klime, mora i hrane.
Sam Petrini kaže da "turizam budućnosti počinje i leži u domicilnom stanovništvu, njihovoj kvaliteti življenja, mogućnošću da budu sretni, te brizi o zemlji na kojoj žive…, a turisti dolaze kao pozitivna posljedica".
Mnogi pogrešno interpretiraju Slow food, smatrajući da je to skupocjena hrana od koje se ne možemo najesti. To je mit. Slow food podržava lokalne proizvođače i namirnice. Naravno, po cijenama ne može konkurirati konvencionalnoj pripremi hrane – ali za najskuplje odijelo smo spremi platiti kako bi dobro izgledali. Hoćemo li uložiti i u gorivo za naš život? Krenimo prema Istrian slow foodu. (Nikola BAĆAC)
Fini risotto s agrumuma i kozicama
Ovaj risotto će vas iznenaditi svježinom i mirisima koji se nježno stapaju u jednu finu romansu što podsjeća na topli jug. Originalna receptura potječe sa Sicilije, ali, i mi imamo naše agrume s ušća Neretve koji su isto tako finog mirisa i odlične kvalitete.
Sastojci za 2 osobe: 250 g riže Carnaroli, 15 komada svježih repova škampi (očišćeni), jedna šaka pistacija bez ljuske, 0,5 dcl vina chardonnay (što voćnijeg mirisa), 1 komad slatkastog luka - škalonja, kora naranče i limuna, jušna žlica maslinovog ulja
Priprema: Na maslinovom ulju lagano prepržimo škalonju pa tostiramo rižu. Kada je riža tostirana, pošpricamo je vinom, nakon što ispari alkohol zalijevamo temeljcem (neka bude od povrća - krumpir, tikvice, celer list, luk, mrkva). Bitno je risotto zalijevati postepeno i točno koliko pita odnosno upije riža. Kada je "al dente", gasimo plamen i dodajemo repove škampa i korice agruma te dobro miješamo u tavi do željene mekoće riže. Poslužimo na tanjur te dekoriramo kosanim pistaciom i maslinovim uljem. Ovaj će risotto iznenaditi ljepši spol ako želite ostaviti dobar dojam. Dobar tek i retro gusto!