Prošle nedjelje, nakon duge šetnje u pustom, ali sunčanom Medulinu toliko sam ogladnio da me želja za dobrim jelom potjerala u Trget. Netko bi se pitao kako mi se da, ali kako ne bi. Želja za kušanjem fine ribe u konobi koju su mi znanci nahvalili više nije mogla čekati. Toliko su mi pričali o mjestu gdje, taj netko, vadi iz vrše svježu ribu koju odmah i priprema. To sam doživio samo jednom, a radilo se o školjkama. Zbog toga su mi te riječi mojih znanaca dobro ostale u sjećanju.
Osim dobre ribe naveli su i pristupačne cijene. Nazvao sam telefonom i pitao rade li, a jedan fini glasić mi se javio i potvrdio da su otvoreni i da nije potrebno rezervirati jer je "vreva" već prošla.
Cesta do Trgeta je uglavnom dobra, na mostu Raša se skreće desno ako dolazite iz smjera Pule te samo ravno do maksimalnog suženja ceste upravo pred samom gostionicom u koju sam krenuo. Svakako da nedostaje kakva kvalitetnija signalizacija jer tko ne poznaje istarske krajeve i nema GPS, može pomisliti da je pogriješio cestu.
Mirno mjestašce od peškadori i vikend kada ima više posjetilaca. Pozitivno me dojmila odsutnost ikakvog zvučnog stresa. Na samim vratima u miru nakon burnog ručka odmarali su se vlasnici, relativno gostoljubivi.
Svakako bih pohvalio trud konobara koji nas je poslužio i koji je bio jako susretljiv. U razgovoru s njim doznali smo da je petnaest godina radio u Italiji i to na kruzerima. Brz, spretan, gostoljubiv i srdačan točno koliko treba. Primjećuje se da je izoštrio zanat u inozemstvu, ali i da voli svoj posao.
Gostionica pruža primamljiv pogled na more. Vanjska terasa, kao i ulaz, smješteni su na svega nekoliko metara od mora. Ulaskom u konobu osjeća se pozitivan ugođaj topline i autohtonosti mjesta u kojem dominiraju peškaduri - ljudi od mora i mreža. Ognjište koje grije stari dio konobe daje poseban ugođaj u jesenskim i zimskim popodnevima.
Konoba je dobila i novi dio, malo otmjeniji s pogledom na more ili zalazak sunca preko velikog prozora, tzv. šibera. Čitajući kratki i jasan jelovnik, odlučujem se za morsku salatu "Martin pescador" koja je opravdala svoju cijenu mirisom i okusom. Količinski je izgledalo malo oskudno jer su sastojci presitno sjeckani, kao da se malo srame te salate koja nosi ime samog objekta.
Prema mojem mišljenju, u toj salati sam morao vidjeti svu moć, snagu i ponos tog objekta jer se rijetki mogu pohvaliti svježim delicijama. Stidljivu morsku salatu blagog okusa začinio sam maslinovim uljem Negri olive iz Labina. Oduševila me njegova jačina te istovremena slaba gorčina uz miris visoke mokre zelene trave. Toliko je jakog i besramnog mirisa da je salatu jednostavno poklopilo.
Ubrzo nakon prvog retro gusta, koji je bio pozitivan, uslijedilo je prvo toplo jelo koje me nije očaralo kako sam očekivao. Zeleni rezanci u umaku od škampa. Tjestenina je bila prekuhana, bez prepoznatljivog tona i okusa koji je morao biti ili od špinata ili od blitve. Umak je bio od nekoliko škampića, a ne pravih škampa, kako meni obećava. Umak mi nije pustio, nažalost, nikakav poseban gušt. Ovo toplo predjelo sadržavalo je dosta pomiješanih tonova koji mi nisu najbolje odgovarali. Dekoracija se svodila na sitne tragove kosanog peršina po rubu tanjura.
Drugo toplo jelo izazvalo me iz dva razloga: jer je jedno od mojih omiljenih i stoga što je napravljen iz pravog sipinog crnila koje mnogi nemaju ili ne znaju odvojiti od svježe sipe. Mnogi ugostiteljski objekti zato podvaljuju ono umjetno koje ne daje na ništa osim na umjetno. Crni rižot sa sipama me ponovno razočarao jer je riža bila prekuhana i neukusna do neprepoznatljivosti (carnaroli nano, carnaroli, K plus, arborio ili…), komadići sipa tek u tragovima, i to ponovno presitno rezani tako da uopće ne daju nikakav okus sipe. Šteta, jer imaju sve adute za napraviti uistinu dobar rižot.
Uvijek treba jako paziti baš kod jela koja na prvi pogled izgledaju jednostavna, a zapravo su jako komplicirana. Dekoracija se ponovila. Šteta što svježa namirnica uopće ne dolazi do izražaja i što se pravilno ne odnose prema njoj. Naravno, dovoljno je samo poraditi na usavršavanju i taj će nedostatak biti lako i brzo riješen.
Glavno jelo koje sam odabrao, domaće lignje na žaru s blitvom, prikazane su na meniju uz konkurenciju, takozvane Španjolke odnosno patagonke, što me je začudilo. Nakon dužeg čekanja i prvog griza, okus domaće lignje nije dozvolio nikakvu sumnju. Ono što je grijeh jest da je lignja bila više puta okrenuta po roštilju. To je za mene neprihvatljivo kao i nedovoljno zagrijan gril, koji je dozvolio tim finim okusima domaće lignje da pobjegnu i osiromaše tako vrhunski proizvod koji bi mogao biti jedna od rijetkih namirnica "Top of Croatia".
Odlična lokacija, fini ambijent, simpatično osoblje. Još malo usavršiti pripremanje i dekoriranje hrane i, Martin Peskador će zasigurno još dugo peškati. (Nikola BAĆAC)
Jota
Sastojci: 200 g graha, 450 g kiselog kupusa, 250 g krumpira, 600 g suhih svinjskih rebara, 150-200 g suhe slanine, 30 g češnjaka, 3 lovorova lista, 15 g soli, 3 g papra u zrnu
Priprema: Kiseli kupus, oprana suha svinjska rebra i grah kuhati zasebno u vodi. Prije toga dobro sve oprati pod hladnom vodom, ili, ako želite da vam jota bude malo kiselkastija, kupus kuhajte u vodi u kojoj ste ga kupili. Kada vam grah i kupus omekšaju napola, ocijedite te nastavite kuhati sa svinjskim rebrima. Dodajte lovorov list, sol i papar i pripremljeni pešt koji ste pripremili u početku. Kada je sve napola kuhano, dodajte oguljeni krumpir na malo veće kocke ili polumjesece. Sve zajedno kuhajte dok krumpir ne omekša. Sve skupa kuhajte oko tri sata. Izvadite svinjska rebra i poslužite na posebnom tanjuru meso bez kostiju.
Mala opaska, neki vole napraviti zapršku i staviti je u jotu 30-ak minuta pred kraj kuhanja. Dobar tek.