Prvoosumnjičena u prosudbi o ekološkoj održivosti jest poljoprivreda. Od pedesetih godina naovamo industrijska stranputica kojom je krenula poljoprivredna proizvodnja iz temelja je promijenila seosku prirodnost. Uporaba pesticida i kemijskih gnojiva eksponencijalno je porasla, tako da je u velikim područjima diljem planeta uništila bakterijsku mikrofloru koja održava tlo plodnim.
Zbog bezobzirne uporabe vodnih resursa radi napajanja sve produktivnijih vrsta, koje postaju i sve žednije, potrošene su znatne rezerve, a ležišta vode zagađena su tim istim pesticidima i kemijskim gnojivima. Dezertifikacija i širenje pustinja zahvaćaju područja koja donedavno nismo smatrali ugroženima (kad kažemo da bi Istra mogla biti pretvorena u pustinju, postižemo jači učinak nego kad tvrdimo da će se to dogoditi u podsaharskoj Africi, zar ne!?). Intenzivno stočarstvo nije samo pogoršalo kvalitetu mesa i
prouzročilo istrebljenje mnogih izvrsnih životinjskih vrsta, nego i zagađuje svojim otpadnim vodama zasićenim antibioticima i kemijskim supstancama iz stočne hrane koje životinjski organizmi odbacuju.
Zašto bi zbrinjavanje otpadnih voda iz intenzivnog uzgoja trebalo biti pravno regulirano? Zašto te vode ne bi mogle ući u prirodni ciklus? Ipak je naposljetku riječ o izmetima: pred nama je pravi paradoks. Mnoga su polja sve sličnija krajolicima
obilježenim industrijskim značajkama: nema života. Ne vide se poljodjelci, koji sve više nalikuju na radnike u serijskoj proizvodnji, krajolici su (makar ne još kod nas!?) nepopravljivo unakaženi, polja mučno preživljavaju u sivilu boja nagrđena nevjerojatnim građevinama staja, hala i divovskih strojeva koji nam kvare vizuru mjesta gdje se proizvodi naša hrana, no nad kojom lebdi smrt, a u nama, meni, budi sve samo ne pastoralne dojmove. Točka prekida
je daleko iza nas, trebamo učiniti nagli zaokret i iz temelja promijeniti način razmišljanja.
Zemlja je izvor života, ona ne smije umrijeti niti ju je moguće održavati na životu poput terminalnog bolesnika kojeg ćemo liječiti stresnim terapijama. Izmučeno tlo ne proizvodi dobro, naposljetku proizvede smrt. Kako, dakle, možemo deindustrijalizirati poljoprivredu?
Krenut ćemo s odbacivanjem svega što je, i ovdje, neprirodno, što unosi neodrživu artificijelnost u dijalektički odnos između čovjeka i zemlje. Pesticidi i umjetna gnojiva nisu održivi kao proizvodna metoda, služe u ekstremnim slučajevima, no ne može se tjerati zemlju da živi u stalnoj opasnosti. Treba odbaciti metode intenzivne poljoprivrede, kako biljnih tako i životinjskih vrsta. Ne trebamo povećavati proizvodnju, već je trebamo poboljšati. Tražiti sve više i više od nekog polja je čista budalaština i nerazumijevanje onoga čime se bavimo.
To vrijedi i za krave koje daju mlijeko, i uvijek je malo. Proizvođač bi bio najsretniji kada bi od jedne krave dobivao 500 litara mlijeka, mada bi mu i to s vremenom postalo malo. Pa vi uživajte u takvom mlijeku. To također vrijedi i za pile koje već sada raste galopirajućom brzinom, a ipak to nije stroj, nego živi, prirodni mehanizam koji se, kada se razbije, ne može popraviti poput industrijske glodalice. Zapamtite, takvo mlijeko, piliće, ribu i još mnogo toga vi plaćate i jedete, pa se pitate: kako to da imam problema?
Treba preferirati raznolikost i autohtone vrste, njihov nam opstanak osigurava biološku raznolikost koja omogućuje prirodnom sustavu da se samostalno održi na najbolji mogući način. Nužno je odbaciti GMO! Ne želim sada opširno analizirati jesu li ili nisu GMO organizmi štetni za zdravlje čovjeka (to nije posve dokazano, treba ih proučavati duže vrijeme jer je riječ o novoj tehnologiji), ne želim se zadržavati na etičko-moralnim pitanjima (do koje je mjere dopušteno čovjeku da zadire u žive organizme? Smiju li se križati jedinke koje se inače ne križaju u prirodi? Može li se patentirati živi organizam?), a još manje analizirati i razmišljati jesu li ekonomski isplativi poljoprivrednicima. Jedno je jasno, da smo i mi u Hrvatskoj dali doprinos GMO-u i dali im mali komadić zemlje da se igraju.
EU-parlament je potvrdio da GMO proizvodi mogu mamiti naše oči na policama velikih europskih lanaca supermarketa. Bravo! GMO proizvodi nisu održivi s ekološkog stajališta. Više nego jednim je istraživanjem dokazano da je njihov utjecaj nerijetko pretjeran, u najboljem slučaju usporediv s utjecajem hibrida u intenzivnom uzgoju.
Ako iza sve te priče stoje velike farmaceutske tvrtke, moraju znati da je ovaj planet za sada jedini i da ne postoji nova obećana čista Zemlja.
Kraljevski risotto
Potrebne namirnice za dva risotta: 250g riže carnaroli, 8 velikih škampa (po mogućnosti kvarnerskih), 1 škalonj, 1 mrkva, 1 mali luk, 1 peteljka celera, 3 cl brendyja, 20 g maslaca, malo ekstradjevičanskog maslinovog ulja, sol, papar
Priprema: Škampe očistimo tako da od glave i repa (ljuske takozvane) napravimo jedan bisque. Taj škart stavimo u jednu padelicu te dodamo luk, mrkvu i celer. Na što jačoj vatri sve dobro obradimo i zalijemo brendyem. Jednom kada je alkohol ispario zalijte samo da pokrije sve u padelici skoro pa komadićima leda da bi se okus zaledio i nastavite kuhati 30-ak minuta te sve filtrirajte i držite na sobnoj temperaturi.
U međuvremenu tostiramo rižu na škalonju te dodamo naš bisque malo pomalo da se upije u rižu i dok riža ne omekša do željene mekoće. Dodamo sol i svježi papar te maslac i sve skupa pustimo da odmori 5 minuta. Serviramo rižu na tanjur, dodamo sirovo meso škampa i dekoriramo po želji. Ovaj je rižoto idealan za iznenaditi nekog tko vam je drag i zajedno uživati u njemu. (N. BAĆAC)