Ova tema koju ću pojasniti dragim čitateljima koji me prate jedna je od onih toliko važnih i stvarnih da mi jednostavno ne da mira. Bitna je u shvaćanju hrane, sela, zdravlja i nas samih. Udaljenost koja je nastala između proizvođača i potrošača, naime, nije samo zamišljena; shvaćamo je kao nemogućnost međusobne komunikacije, kao gotovo istinski antagonizam, kao dva različita načina života, oba zasjenjena filozofijom profita i nekontrolirane potrošnje.
Ta je udaljenost fizička, primjetna i teško rješiva. Da bismo postali suproizvođači, moramo poraditi i na toj fizičkoj udaljenosti, koja je posljedica procesa globalizacije (prehrambeni proizvodi moraju dugo putovati prije nego što završe na našem tanjuru) i antagonizma, sve veće polarizacije između grada i sela. Jer je industrijsku poljoprivredu, u osnovi, izmislilo urbano društvo.
Potrošači iz grada su se, zajedno s onima koji su ustrojili taj sustav da bi im udovoljili, u biti odlučili za poljoprivredu kakvu danas imamo, a u većem dijelu svijeta do tog je izbora došlo zbog neznanja koje je, pak, prouzročila fizička i civilizacijska udaljenost od mjesta proizvodnje. Seljaci nisu mogli učiniti ništa drugo nego prihvatiti sustav, jer ovise o tržištu. Stoga je bolje odmah krenuti od pretpostavke da ima mjesta za novu poljoprivredu, jer nju će morati izmisliti urbano društvo, no ta se nova poljoprivreda mora temeljiti na savezništvu, i bliskosti, između seljaka i građana.
Jasno, to je pitanje koje zahtijeva i povratak na lokalnu ekonomiju i skraćivanje proizvodnog lanca hrane. U praksi, moramo primijeniti pristup "lokalne prilagodbe". Riječ je o načelu koje svako živo biće oduvijek primjenjuje, pa ne zna zašto bi se ljudska vrsta odrekla te potrebe. U prošlosti smo to činili jer nismo imali izbora: poljoprivreda i hrana koja je proizlazila iz nje nije imala alternative. A onda je došlo vrijeme koje nas je udaljilo od tog načela jer nas je priroda opskrbila jeftinim gorivom, a ekonomsko je pravilo postalo: ne možeš li to "nešto" nabaviti ovdje, nabavi negdje drugdje. To je za nas uvijek bila susjedna Italija!
No, kad ta metoda ubrzo ne bude isplativa, a stvarno će to vrijeme doći uskoro, morat ćemo se nekako snaći na lokalnoj razini, što znači da ćemo se opet morati okrenuti potencijalu određenog teritorija i njegovim ograničenjima. Morat ćemo se okrenuti postojećim proizvodima, zajednicama, udrugama i njihovim mogućnostima da namire našu prehranu. Uostalom, mnogima je sve to poznato. Samo četrdesetak godina unatrag Istra je imala većinu namirnica s regionalnog teritorija ili nacionalnog, ondašnje Jugoslavije koja je proizvodila pa i prodavala viškove.
Taj je pojam u uskoj vezi s opstankom, odnosno sa sposobnošću ljudi da na određenom mjestu opstanu s resursima koje im to mjesto pruža. E, ta rečenica mislim da je ključna ne samo za nas u Istri, već i za tu malu, još uvijek zdravu Hrvatsku. Jednostavno uz turizam koji koliko-toliko preživljava i u ovim uistinu teškim gospodarskim danima, preostaje nam voda i plodna, neobradiva zemlja, tj. eko-destinacija, regija, država.
Jedan od čimbenika koji je ubrzao tranziciju prema industrijskoj poljoprivredi, kad je riječ o poljoprivrednicima, javio se kad se vlasnike malih imanja uvjerilo da odustanu od toga da sami sebi proizvode nužna sredstva za opstanak. Neka napuste sela i zemlju i neka se bave turizmom i raznim djelatnostima u turizmu. A pravilo je trebalo biti (bar po meni) da se, prije svega, svaka država ili zajednica treba moći sama prehranjivati, a tek kada se to postigne, možemo razmišljati o trgovini. To pravilo poprima različite aspekte, već prema dijelu svijeta na koji se odnosi. Govorimo o ekstremnim slučajevima, dakle, o najsiromašnijim područjima, pretežito ruralnim koje će biti temelj za dostojanstven život, temelj opstanka koji se osigurava u skladu s tradicijom i okolišem, kao i preduvjet za eventualni održivi razvoj.
Mislim i vjerujem da treba iznova razvijati lokalnu prilagodbu, vratiti se u okvire lokalnog; biti svjestan činjenice da je hrana mreža suproizvodnje, mreža u kojoj se znanja moraju međusobno razmjenjivati, a metode moraju biti održive. Na hranu valja gledati kao na mrežu, koja stvara novu mrežu, koja se sveukupno sastoji od "zajednica hrane". (Nikola BAĆAC)
Bruschetta "More"
Evo jedna tako lagana kreacija koju možete iskoristiti u trenutku kada ste u škripcu s vremenom u nadolazećim toplim danima. Super stvarčica koja će vam uzeti kratko vrijeme za pripremu. Svježe je i hranjivo. Iznenadite nekog tko vam je drag.
Potrebne namirnice za 2 bruschette: 10 - 15 očišćenih dagnji, 6 većih glava brokule, 2 mala krumpira, 300 g blitve, 10 g maslaca, maslinovo ulje, malo peršina, žlica sezama ili listića badema, sol, papar, začin koji vam odgovara, malo prošeka
Priprema: U kipućoj posoljenoj vodi odvojeno kuhajte samo listove blitve i brokule te krumpir bez kore. On će vam poslužiti za povezati kuhanu blitvu, pa sve zajedno u blenderu izmiksajte tako da dobijete finu homogenu pastu u koju smo dodali maslaca. Začinimo i lagano ohladimo. Dagnje koje smo naglo obradili u tavi na malo maslinovog ulja te poprskali s nekoliko kapi prošeka, također malo ohladimo. Na homogenu masu dodamo buketiće brokule i okitimo je dagnjama i sokom od dagnji. Obogatimo začinima te možemo uživati u finoj bruchetti "More". Samo guštajte!