Istra je posebna regija po mnogim znamenitostima, tako i po freskama. One krase mnoge naše crkve i kapelice. I baš kao što se prepliću različiti stilski utjecaji, tako se prepliću i razni gastronomski utjecaji i običaji od mjesta do mjesta. Beram, malo mjesto na brežuljku pokraj Pazina, za koje prvi zapisi o postojanju datiraju još od 911. godine, poznato je po freskama - djelu Vincenta iz Kastva.
Posljednjih nekoliko godina postaje poznato i po dobroj hrani. Prolazeći često relacijom Pazin - Poreč zamijetio sam reklamu konobe Vela vrata. Duže vrijeme mamila me jedna marketinška izjava "Only for hedonist", odnosno, samo za hedoniste!
Prvi posjet i nije bio baš pozitivan jer je došlo do nesporazuma s rezervacijom odnosno krive procjene kod poziva na fiksni telefon, tako da mi je pri ulasku u konobu-restaurant rečeno da više nema mjesta i da su za taj dan popunjeni. Dešava se i to pa im nisam zamjerio.
Već kod drugog posjeta sve je bilo drukčije. Ovaj put sam rezervirao mobilnim telefonom. Čekalo me mjesto za dvoje, i to kraj kamina koji je toga dana opravdao svoje postojanje.
Fini je to objekt s natkrivenom vanjskom terasom bez značajnijeg pogleda, ali šuma je u blizini tako da u proljetno doba zasigurno dobiva na značaju uz cvrkut ptica. Glavna sala je mala i intimna. Sam interijer ne opterećuje i ne oduzima pozornost jer kamin joj pridaje poseban ugođaj. Osim što stvara ugođaj, na njemu se pripremaju neka jela koja apsolutno imaju drugi retro gusto naspram klasičnog načina pripreme u kuhinji.
Kako je sala mala, tako su i gosti jako blizu jedni drugima pa je toga dana bilo dosta bučno, ali i zanimljivo. Svi smo gledali u tanjure, što to dolazi iz kuhinje na stol.
Vlasnik nam je ukratko predstavio kartu jela i dao osobne preporuke. Kulturan mladi gospodin nas je osobno gostio donoseći jela za koja smo se odlučili. Hvalio je domaći istarski pršut i kravlji sir, koji su to opravdali svojim izgledom, kvalitetom i mirisom. Također i domaći kruh te maslinovo ulje pazinskog maslinara koje je isto tako opravdalo svoje mjesto na stolu kako mirisom, tako i nježnošću uz tek malo naglašene kiseline, ali korektnog retro gusta.
Buteljirano vino koje nude u Velim vratima nije ništa specijalno, poznate etikete proslavljenih istarskih vinara manje i srednje kvalitete. Odlučio sam se za "vin de casa" koji nude na čašu. Kušao sam čašu cuvee crvenog vina koje je na prvi gutljaj dalo odličnu notu voćnosti bez izraženih tanina.
Međutim, nakon nekog vremena, kako se vino stabiliziralo uz sobnu temperaturu, tako su se pojačavale kiseline koje mi nisu odgovarale. Čaša malvazije je svakako zadovoljila svojom svježinom. Odlično se sljubila s domaćim tagliatellama sa svježim i ne skromnim količinama ribanog tartufa ispred gosta. Fino jelo bez umaka ili toča. Tjestenina je nažalost bila malo predugo kuhana, što ipak ne odgovara onima koji hedoniziraju u tjesteninama.
Svakako interesantnija pjetanca, koja nam je ponuđena i donesena na uvid prije pripreme, je lijepi komad bifteka koji je odležao dvadesetak dana. Odličnog okusa, teksture i boje. Na živoj vatri dokazao je svoju kvalitetu u kojoj sam apsolutno guštao. Uz njega je poslužena i palenta podgrijana na gradelama s vrganjima.
Možda bi taj tris okusa u retro gustu mogao opisati kao nešto za hedoniziranje jer je nakon togo slijedio prvi slani, nazovimo ga desert: domaća istarska kobasica pečena na živoj vatri, koja je isto tako opravdala okusom i mirisom te dobrim omjerim mesa i masti. Nije bilo akcenta na sol i papar, što je dodatna pohvala.
Čak i u ovoj verziji deserta, Stepačićevo se vino iz Motovuna pokazalo solidnim i pitkim. Kako inače slatke deserte ne jedem nakon slanog, vlasnik mi je garantirao kvalitetu panacotte. Ta, inače najcjenjenija slastica ženskog roda, vrlo je jednostavna kod pripreme, ali, nažalost, na stolove često dolazi iz vrećice. Ima nekoliko tajni koje je potrebno znati ili otkriti da bi ona bila vrhunska. U Velim vratima panacotta je mala, ali korektnog okusa i mirisa te može dostojanstveno krasiti kraj mnogih ručkova i večera.
Sve u svemu, Vela vrata su interesantna. Zasigurno bi bila originalnija kada bi ponudu krasilo barem jedno autorsko jelo koje datira iz prošlosti tog malog, starog i poznatog mjesta u kojem su cijene relativno visoke za proizvode namijenjene širokoj publici, a ne samo hedonistima.
Krem juha od češnjaka
Na kraju jednog nedjeljnog izleta u središnjoj Istri koju dugo nisam obilazio (Grdoselo, Šipraki, Mišoni, Kašćerga…), "tour de Istria" završio sam u Zrenju, na totalno drugoj strani, ali gladan. Kako nekoliko dana nisam jeo ništa na žlicu, odlučio sam se za toplu varijantu kasnog ručka. Meni drage osobe ponudile su jednu jednostavnu, ali jako finu kremastu juhicu od češnjaka - koju sam nekoliko dana kasnije napravio, ali na moj način. Eto, kako je bila ponuđena meni, tako ću je ponuditi ja vama - guštajte jednu finu zimsku deliciju koja, ako je pažljivo odrađena, može biti i odlično obrambeno jelo protiv gripe jer je češnjak prirodan antibiotik.
Potrebne namirnice za 4 osobe: 8 srednjih krumpira (po mogućnosti mladog), 3 glave domaćeg češnjaka (ne kupovni, jer zeleni i nema okusa), decilitar maslinovog ulja, 2 srednje velike mrkve, 1,5 l vode ili goveđeg temeljca, sol, papar, curry
Priprema: par režnjeva češnjaka sitno isjeckamo i na jako laganoj vatri popržimo te dodamo očišćeni krumpir, mrkvu i preostale cijele glavice češnjaka. Pojačamo vatru, sve dobro nekoliko minuta izmiješamo te dodamo vrelu vodu ili temeljac.
Kuhamo na srednje jakom plamenu sve dok krumpir ne omekša. Sve dobro izmiksamo ručnim mikserom, dok se ne pretvori u tekuću kremu. Dodamo potrebne začine i poslužimo uz tostirani kruh, dobar tek! (N. BAĆAC)