Ako se suvremenom nomadu pruži prilika da sve svoje želje svede na njih tri odgovor bi zasigurno bio: Biti u društvu samog sebe, odnosno, tri puta manje putovati. U prosjecnog su covjeka i želje skromnije, takoreci iz prve ruke izvodljive. Pa, ako obriše prašnjavi globus i zatvorenih ociju tri puta prstom upre prema cilju svog buduceg putovanja, i uz to ima još srecu birati, umjesto Indije, Bermudskog trokuta, usrecit ce se ako odabere Reykjavik – mini metropolu Islanda – zemlje na kraju svijeta, odnosno tamo gdje je Julesu Vernu zapocelo putovanje u središte Zemlje…
Mala metropola
Kao što neki Island, pretpostavljam, imaginativno zamišljaju poput kornjace podvucene pod oklop od snijega i leda tamo negdje daleko, predaleko na sjeveru, tako se i za Reykjavik, gledajuci ga na satelitskom snimku centriranom na monitoru iznad sjedišta u avionu može reci da lici dlanu šake s palcem uperenim u smjeru Grenlanda i nadomak Antarktiku, okružen Atlantskim oceanom u kojem golfska struja zimi podiže temperaturu mora i do +3 stupnja Celsijusa. Od ukupno oko 320.000 stanovnika na Islandu, u Reykjaviku živi njih 170.000, ukljucujuci u ove i pridošlice, vecinom studente iz europskih zemalja koji tranzitno ili sezonski rade u ugostiteljstvu.
Iako bez bulevara i aleja integriranih u panoramu gotovo svake metropole na svijetu, Reyjavik je moderan grad u kojem dominiraju zgrade niskog tipa izgradene gradevinskim materijalom od lave, ali i deblima koja morem doplutaju do kopna, što kompletira cinjenicu da su Islandani rekultivirali 23 posto površine svog otoka 40 posto opustošenog još u devetom stoljecu sjecom, odnosno erozijom, tj. prirodnim katastrofama. Krovove i fasade zgrada krase i istovremeno štite "presvlake" od metala u bojama stopljenim s okružjem od vrtova s grmovima purpurno crvene islandske ruže, ali ne rijetko i lavande, ili okucnica s oskudnim travnjakom i ne rijetko i vlasnicima koji su se usprkos dnevnih temperatura koje su varirale izmedu 5 i 11 stupnjeva - i nasuprot nama prolaznicima - tu na ležaljkama suncali i prijateljski smješkali.
Polarno svjetlo
Restorani se otvaraju oko 17 sati, ali i tada diskretno u okružju modernog futuristickog interijera, gdje gore upaljene svijece - simbolicno opominjuci da je vrijeme noci, izmijene jeansa u dresscod, otvorenje izložbe van galerije, jednostavno na ulici, jazza i vjecno vjecnog rocka. I to sve duboko u noc i bez mraka, jer sunce u ljetnim mjesecima ovdje sja i u ponoc, a zimi brine da svijetli drugo cudo: polarno svijetlo…Provesti cijeli dan na kopnu, znaci gotovo cetiri dana Reykjavikom marširati stalno s kišobranom (i bez kiše), u odjeci i obuci prilagodljivoj za neprestanu promjenu tla, vremena i prostora, ukljucujuci i boravak u hotelu (s korištenjem besplatnog interneta!).
A i to po uzoru na Islandane, respektirajuci pravila njihovog bontona, obicaja i reda - kretajuci se po sobi bez cipela, odnosno bosonogi, uživajuci u kupatilu sa zidovima i podom poplocenim crnim granitnim stijenama koje zagrijavaju, a istovremeno upijaju vodu i vlagu prouzrokovanu tuširanjem. Ovo posljednje nije niti cudno, ako se uzme u obzir geotermicka energija koju pod uvjetom da nije veca od 200 stupnjeva Islandani koriste u obliku vodene pare, ili vruce vode, zagrijavajuci tako 90 posto svojih kuca i bazena, odnosno staklenike i po potrebi rasadnike na površini od preko 200.000 cetvornih metara. Bilo sporedno, bilo poprijeko glavnom SHOP-žilom kucavicom grada otkrili smo vlastito cudo: u Reykjaviku nema Mc Donaldsa, ali zato ima "24" u kojem se može jeftino i dobro konzumirati sve vrste zdrave hrane.
Gejziri i pejsaži
Ako je more velicanstveno, onda kopno mora biti fantasticno. Nije hipoteza nego istina, posebno ako je ovo vulkanskog porijekla, tektonski nestabilno vec 10.000 do 15.000 milijuna godina, tj. od postanka i formiranja Islanda u otok s erupcijama aktivnih vulkana (Hekla, Katla i Grimsuotn) i geotermalnom podzemnom i nadzemnom energijom koja neprestano ovom dalje mijenja oblik i izgled, transformirajuci površine u one s Marsa, kamerom i djelomicno našim prostim okom.
Fiksirajuci pejsaže tijekom izleta narednih dva dana, vozeci se autobusom u smjeru Geysira i Strokkura, od promatraca ovakvih cuda od prirode "pretvorili" smo se kratkotrajno u pažljive i obzirne šetace pokraj cuvenog vodopada Gullfossa, koji uz onaj najveci na Islandu od 190 metara – Glymur - po kolicini i padu vode podsjeca na slapove Nijagare, istovremeno asocirajuci na podatak da Islandani zapravo koriste samo 20 posto od svih postojecih rezervi vode na Islandu! Mokri od kiše, a i promrzli od vlage i neposredne blizine "vodopada na katove" pretvorili smo se kratkotrajno i u "plesace na vulkanu", da bi obratno od Islandana, u pauzi promatrali ili kružili u spomenutom mjestu Geysir po kojem se od 1294. gejzir determinira kao islandska rijec), oko bezbroj gejzira iz kojih sukljaju, ili poput vodoskoka u fontani ravnomjerno ili pak nekontrolirano pršte mlazovi ili pljuskovi cak i do +100 stupnjeva vrele i pjenušave vode i pare intenzivnog mirisa na sumpor, odnosno od konglomerata raznobojne zemlje, crnog pijeska, ukrucene lave i svih mogucih vrsta minerala – zacudo na ponekim mjestima "opkoljenih" timijanom u cvatu i kao na našem podneblju u proljece - roza boje.
Wikinzi i Gajana
U Kraljevskom muzeju minerala muzeolozi koji prate povijest Islanda od 11. st. do danas, osim geoloških relikvija, takoder su integrirali sport, kartografiju i eksponate iz etnografske baštine Islanda. A ova, povijesno kratka, nije mala da bude neprimjetna. Zapisana u spisima starijih od Kolumbovih, iz sredine 13. stoljeca, poznata pod nazivom Saga Eriku cuva se u Institutu za spise i poput legende ili epa uz replike junaka u obliku lutaka u okruženju scena iz života Wikinga produžuje dalje multimedijalno svoju pricu u Saga muzeju koji smo razgledali u Perlanu u Reykjaviku.
A i tada, naravno, ne propuštajuci priliku da se divimo tzv. Staklenoj kupoli futuristickog oblika (centra za opskrbu i zagrijavanje vodom) u kombinaciji s panoramom Reykjavika u kojoj aktivni gejziri s vrucim vodoskocima, ili oblacima pare, dekoriraju i tako prezelenu prirodu, punu žutih cvijetova od maslacka. Osim kišobrana koji se doslovce raspao od kiše i vjetra, iz Arkanesa smo ponijeli novo kamenje i mokri pijesak, a i plasticnu posudu sa zemljom u kojoj su divlji makovi raritetnih boja trebali vec u ponoc, zajedno s nama i avionom preletjeti Dansku, odnosno Veliku Britaniju, da bi onda iz Beca nastavili uspješno produživati svoju vrstu na istarskom tlu, u tzv. "Globalnom kutu" u mom vrtu u Gajani!