Vijest o dobitnicima Zlatnih Arena danas će se medijski ponajviše eksploatirati, za što je, među ostalim, najodgovorniji hrvatski redatelj Dalibor Matanić. Na ovogodišnju Pulu prvi je put došao bez novog filma. Član je peteročlanog suda Nacionalnog programa pulskog filmskog festivala. U prošlotjednom broju tjednika Forum Matanić je naveden kao najplodniji redatelj koji je od "Finih mrtvih djevojaka" sve do "Ćaće" uvijek bio spreman uhvatiti se u koštac s teškom temom, te kao jedan od stupova domaće kinematografije, zajedno sa Sviličićem, Brešanom, Ogrestom, Ostojićem, Jurićem, Schmidtom, Rušinovićem i Nuićem.
- Koliko redatelj u ulozi člana žirija mora zatomiti svoje eventualne negativne personalne stavove prema kolegama u ocjenjivanju njihovih filmova?
- Postavili smo se tako da moramo biti žiri kakav bismo i mi kao autori htjeli, da presuđuje isključivo kvaliteta filma. Uopće nije bitno je li netko napravio prvi ili stoti film. Esencijalno je važno da kao autor moraš željeti da film drugog autora, film kolege, bude dobar. Loš nas film baca deset godina unazad.
- I ja kao gledatelj želim da me u Areni svaki film proguta, no, iskreno, hrvatski film me nikad ne proguta 100 posto. Kao kad glumac šmira pa osjetiš da to nije to. Hrvatski me film uvijek, neovisno o dobrim vizualnim rješenjima ili, kako se to kaže, dobrim užeredateljskim postupcima, ostavi neusisanim. Kakva je vaša ocjena hrvatskog filma koji se često napada kao nekvalitetan, uštogljen?
- Svjedoci smo u posljednje vrijeme opet nekih tekstova koji baš namjerno ruiniraju hrvatski film, i to definitivno bez razloga. To su parole iz 90-ih, kad je hrvatski film zaista bio u kriznoj situaciji. Teza da je srpski film uvijek bolji previđa da se u Srbiji dogodila jedna velika kriza koje nitko nije svjestan. Pa se pojavi "Parada" koja spasi stvar gledanošću u kinima, ali, što je po meni puno važnije za Srbiju, pojavi se kvalitetan film "Tilva Roš". I Srbija je pala u krizu pa se sada izvlači. Tako je i ovdje. Mislim da se nakon tih 90-ih godina kvaliteta hrvatskog filma lagano diže. I sad je sve samo na autorima, a pojedini film će nekog više ili manje osvojiti.
- Koliko se hrvatsko društvo promijenilo od 2000. godine i tvog debitantskog ostvarenja, dakle zadnjih 12 godina, nazovimo to tako, posttuđmanovskog razdoblja?
- Što se tiče same politike, tu su se svi morali promijeniti. U 90-im je bilo puno primitivnije. Sad i vukovi moraju malo pripitomiti svoju ćud. A što se tiče društva, iskreno tu nisam siguran. Mi smo 2002. snimili "Fine mrtve djevojke"; sad mu je deseta godišnjica i nisam siguran je li tada bio toliki tabu i da li se tada više rogoborilo protiv lezbijki ili danas. Samo se iskreno nadam da se Hrvatska izvukla iz jedne žešće primitivnosti koja je bila dominantna. Samo se nadam da nije ušla u eru površnosti. Kad danas gledam neke priloge u novinama, a neću ni spominjati pojedine televizijske emisije, vidim stvari koje apsolutno nemaju nikakve dodirne točke s današnjom krizom i uvjetima u kojima ljudi žive, nego su čisti eskapizam. Čim se društvo počne ponašati eskapistički, tu nastupa smrt: to je moralna etička smrt. Ipak, mislim da se 90-e ne mogu ponoviti. Meni je u Hrvatskoj od 1996. do 1999. bilo najmračnije razdoblje, s tim postratnim ehom. Kao što u ratu idioti kraljuju, tako nakon rata primitivci kolo vode. I to je nažalost, ruiniralo sve, pa tako i film i umjetnost i ljude. - Film držite najmoćnijim oblikom kulture i umjetnosti. - Film je sinestezija svih umjetnosti, sve se slijevaju u film i to je predivno! Kad se spajaju muzika i film, kad se spaja slikarstvo i film, to su predivne stvari. I zato mislim da film, bez obzira na to hoće li završiti u getu ili 4D, 5D kinu, neće izumrijeti. (Razgovarao Zoran ANGELESKI/Snimio Manuel ANGELINI)
U Pulu moraju dolaziti važni ljudi iz filmske industrije
- Koje je Vaše mišljenje o pulskom filmskom festivalu?
-Sjećam se pulskog festivala 1998. godine, bio sam ovdje. To je bilo nešto najdepresivnije što sam ikad vidio u životu, ta smotra kontroliranih podanika. To je bilo odvratno za vidjeti . Sjećam se da sam sjedio s Ognjenom Sviličićem i nismo se mogli načuditi da se to događa. Od tada se vidi stalni napredak. Najbitnijim mi se čini da se Pula sada otvori prema vani! I to ne toliko što se tiče filmova, već gostiju.
- Glamur ili dolazak ozbiljnih autora?
- Može kombinacija. Neka bude i glumaca, kao što to radi Sarajevo. Mislim da svi ljudi iz svijeta filma, industrije, posebno europske filmske industrije moraju biti tu. Predstavnici festivala, distributeri, producenti, svi moraju biti tu. Kako doći do toga, ne znam, ali nije nemoguće. Motovun je kao jedan mali festival u prvim godinama pokazao da je moguće dovoditi užasno bitne ljude. A što se tiče same Arene i entuzijazma u njoj, ljudi vani ne mogu vjerovati da premijeru novog filma, taj prvi test filma, gleda 5.000 ljudi. No, nisu dovoljni Arena, vatromet i 'vrtjet ćemo neke filmove'. Prije 1990. je filmsko tržište bila Jugoslavija, sve je bilo domaće. Sad je Europa, sad treba ići prema vani.
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU U TJEDNOM PRILOGU ZOOM OD 28. SRPNJA