Namjera Olje Lozice, autorice teksta i redateljice, zakljucuje se iz programskog letka predstave "Reces i Ja", bila je propitkivati lica i nalicja meduljudskih odnosa, koja su uslijed agresivnih razmišljanja o recesiji izgubila svoje konture, odnosno pod utjecajem "stanja stvari" postala sasvim nove vrijednosti.
Pita se je li moguce zakljuciti da su upravo nove vrijednosti na odredeni nacin utjecale na promjenu stanja stvari, i to je ujedno svojevrsna konacna poruka predstave koju su sinoc u Istarskom narodnom kazalištu-Gradskom kazalištu Pula postavili glumci Kazališne družine KUFER i Teatra EXIT iz Zagreba (Igor Kovac, Ivana Krizmanic, Nika Miškovic, Zoran Pribicevic i Aleksandra Stojakovic).
Ta svima bliska stanja beznada, kojima smo redovito i svakodnevno izloženi u recesijskim prilikama, Lozica potencira kroz nekoliko (mucnih) prica koje se odvijaju u jednom danu. Pritom upozorava (i kroz sam tekst) na zanimljivu koincidenciju koju otkriva cijepanje rijeci recesija na reces i ja, a koje nas dovode do povezivanja spomenutih situacija s Biblijskom otpusnom molitvom koja se prakticira nakon mise.
Gotovo dva sata gledamo i slušamo probleme i odnose života: nesretne adolescentice Ružice i njezine samohrane majke, iste samohrane majke i njezinog nesretnog odnosa s ljubavnikom Oliverom, nesretne Suzane na metadonima i njezinog odnosa s jednako nesretnim deckom narkomanom Igorom te nesretnih staraca Zorke i Jozefa koji se uzaludno trude u obiteljskom okruženju proslaviti Zorkin rodendan koji ova jedva pamti zbog staracke senilnosti.
Dodajmo da se svim tim nesrecama, u trenucima najveceg njihovog ocaja, dio publike iz sasvim nejasnih razloga smije, što dodatno produbljuje isti taj ocaj.
No, izuzmemo li posljednji podatak, ostajemo na onom da je u najmanju ruku neobicno to transparentno dugotrajno, snažno i višeslojno inzistiranje na prikazima nekih od najkompleksnijih egzistencijalnih pitanja ljudskih odnosa koji uslijed sve svoje kolicine nesrece (koja je na trenutke gotovo karikaturalna) žude za katarzom, a da se nju zapravo ne može ni poželjeti - ni iz perspektive onih koji pricaju svoju pricu, a ni iz perspektive promatraca.
Namece se stoga pitanje te otpusne molitve, tog konacnog smiraja, koji je zapravo na tek prividan, nedovoljno kontekstualiziran nacin prisutan u predstavi.
"Reces i ja" svojim sadržajem ne otpušta tu molitvu, možda je tek publici prepušta za gore ispisane "hitne slucajeve". Nakon ovog naslova KUFER-a i Teatra EXIT, koji ima svojih svijetlih trenutaka u glumackoj spretnosti i angažiranosti, nekako je ipak lakše razmišljati o jadu recesije, a otpusnu molitvu usmjeriti na one koji iz partera bešcutno, s osmjehom, banaliziraju ocaj.