Dok je južni dio Rojca, kod glavnog ulaza, uvijek prometan, njegov sjeverni dio, i to još onaj na višim katovima, djeluje i dalje izolirano kao prije nekoliko godina. No, nešto se tu ipak dogada, na petom katu majstori žongliranja i cirkuskih akrobacija rade u Carobnjakovom šeširu, blizu je udruga maketara, a odmah do njih i sjedište udruge Zaigrana koza, koja službeno postoji dvije godine. Kada smo se prvi put tamo zatekli, vrata su bila otvorena. Tri mladica nešto su bojala i slagala, a znatiželja nam nije dala mira pa smo ušli. Prvi je glavu dignuo Goran Brencic.
- Ovo je primarno klub wargaminga, ratnih igara na ploci, a da bismo se mogli baviti njime trebao imati obojane vojnike i napravljene terene na kojima cemo igrati. Bojanje je primarna stvar svakom novom clanu, da napravi osnovicu za vojsku jer tek onda može poceti igrati, a potrebno je nekih mjesec dana da se te figure kvalitetno oboji. Figure se prvo kupe pa ih se zalijepi, objasnio nam je Brencic. Za one koji nisu shvatili, clanovi ove udruge igraju se ratnih igara na ploci figurama koje sami oboje i sklope nakon što ih kupe, no bit nije u ratovanju, vec u oslikavanju i slaganju figura.
Tolkien kao inspiracija
- Može se obojiti jedna figurica na dan, samo što je u tom slucaju kvaliteta osrednja. Figura koja ima minimalno tri boje i sredenu bazu može ici na bilo koji stol, bilo gdje. Kasnije ako se uloži više vremena i koristi više tehnika, bojanje jedne figure može trajati cetiri, pet dana ili više, veli Brencic.
Moglo bi se reci da je prvi igrac u Puli bio Bojan Lipic, koji kaže da kada se poceo baviti ovime nije znao nijednog drugog wargamera. U jednom ducanu prodavao se specijalizirani casopis White Dwarf te je prodavacu rekao da mu javi ako ga još netko kupi. Tako su se okupili, prvo su poceli igrati kod njega u podrumu. Poceli su igrom Fantasy, ali vremenom im se pocelo više svidati ono u stilu SF gotike. "Poceo sam se baviti Fantasyjem baš zbog Tolkiena, njegove su mi price promijenile život", prica Lipic.
Udruga, koja danas okuplja 12 clanova, nastala je s namjerom da se sjedenje u kaficu zamijeni necim kreativnijim i zabavnijim, a njeni clanovi i pokretaci wargamingom se bave vec deset godina. Službeno postoje šest godina kao udruga, no aktivni su zadnje dvije. Uz stolno-strateške igre bave se i raznim role-play igrama, poput poznatog Advanced Dungeons&Dragons te drugim naprednijim sustavima.
Igra kojoj su se na kraju u potpunosti posvetili je Warhammer 40.000. Ovdje se osnovna vojska sastoji od 30 do sto i nešto figurica. Nenad Cukon kaže da njegova vojska ima više od 200 figurica, dobro je naoružana za blisku borbu, ali neprecizna za vece sukobe u kojima prema pravilima igre treba preživjeti, doci do neprijatelja da bi se tamo borila kako treba.
Trebalo mu je godinu dana da svoju vojsku oboji. Poceo je kao novak, uceci tehnike, pa mu se figurice koje je prve obojio više ni ne svidaju te ih je bacio u ulje na pranje. Priznaje da ga stare figurice više ne vesele kao nove. Pocetna vojska koja se tek treba obojiti košta od 300 do 400 kuna. Svaka bocica boje košta oko 25 kuna, ali traje dugo. Za obojiti jednu vojsku potroši se sedam, osam bocica. Oni koji se uclane sami kupuju boje i krecu postupno, s malom vojskom i malim troškovima.
Te figure stalno sastavljaju, ne postoji maksimalna kolicina koju mogu doseci. Što onda s njima kada ih se napravi puno i kada zauzmu prostor? "Ako ništa drugo, imaš nešto lijepo za staviti doma na policu. Brojcano, figure je najbolje držati u rangu kao što imaju i ostali igraci", kaže Brencic. Nije bitna kolicina figura, nego njihova vrijednost, odnosno broj bodova koje donose, što predstavlja njihovu jacinu.
Nismo geekovi
Da bi se igra igrala, nisu dovoljne samo figurice, nego trebaju i tereni koje takoder izraduju sami. Vecina terena napravljena je od pijeska, kartona i stiropora, slijepljena drvofiksom i uz razlicite tehnike kombiniranja mogu se dobiti jako lijepi efekti i tereni. Uglavnom, kada nekome dosadi bojati figurice, radi terene, a kome se ni to ne da, može kupiti drugu vojsku, skupljati je i širi se. "Radimo ovo vec godinama i još uvijek nam nije dosadilo", kaže Brencic.
Pitali smo ih jesu li ikada culi komentare na racun svojih godina i cinjenice da se vole igrati. "Jesmo, ali vecinom su bili tipa: 'Ozbiljno? Baviš se time? To je super'. Vecina se ljudi oduševi kada dode i vidi što radimo, ude u prostoriju u kojoj vlada potpuni mir ili vidi tu ljudsku interakciju, druženje, to je nešto što se teško može dobiti negdje vani", kaže Brencic. Ne želeci provocirati, ipak inzistiramo da nam odgovori je li moguce da im nitko nikada ne prigovori zašto se bave stvarima kojima se bave djeca.
Cukon se na to glasno nasmijao i rekao: "Je, moja punica". Lipic kaže da je isto dobio milijun takvih komentara, ali hobi je hobi: "Ako nešto voliš, to i radiš. Svaki hobi koji netko drugi ne može vidjeti kao nešto cime bi se bavio, shvaca ga kao gubljenje vremena". Ali ne samo da se igraju, nego igraju baš ratne igre. "Bio sam u Kanadi i u jednom ducanu u kojem se oprema prodavala imao sam prilike upoznati svakakve ljude. Tu dolaze ocevi s djecom, klinac boja, a stari igra. To je sasvim normalno jer je wargaming jako poznat u svijetu. Kod nas sve stiže kasno, pa i to. Nadajmo se da ce nas jednog dana biti više", veli Lipic.
No, na netu se mogu pronaci komentari da je ovakva vrsta zabave namijenjena šmokljanima i geekovima. Osjecaju li se oni takvima, izoliranima? "Da nam je ovo jedina konstanta u životu kojom se bavimo, onda bismo vjerojatno spadali u kategoriju geekova. Svi imamo ostale poslove i zanimacije, koji nisu vezani za udrugu. Ljudi su iz svakakvih branši. Volim Warhammer i omiljena mi je zanimacija, opušta me, nije mi tlaka doci ovdje, zabavno je, kreativno, ljudi oko mene su dobri", kaže Brencic.
Neceš varati u inc
Pravila nisu baš jednostavna da ih otprve može razumjeti netko tko prvi put promatra igru. Svaki se krug sastoji od tri faze. Prva faza je micanje, gdje svaki igrac može odluciti hoce li pomaknuti neke figurice ili nece. Druga je faza pucanje, u kojoj se odlucuje s kime se hoce i s kime se može pucati i na koga. Nakon toga dolazi faza borbe prsa o prsa, gdje se figurice i dalje micu, odnosno jurišaju. Recimo, svaki pješak se mice šest inca, što se mjeri ravnalom i kako nam netko rece: "Ne možeš pogoditi u milimetar, ali neceš varati u inc". Figure koje stoje, npr. iza zidina imaju bolju zaštitu i razlikuju se po jacini.
Igre znaju trajati po cetiri, pet i više sati, dok igraci uživaju u smišljanju strategija, pomicuci rodove vojske koji odgovaraju klasicnom konjaništvu i pješaštvu u videoigrama. Nas je ovo tako uporno podsjecalo na futuristicku verziju Medieval: Total War, samo bez korištenja diplomacije.
Da bi jedna figurica pucala na drugu, mora se to prvo jasno i glasno reci, a onda i izmjeriti dužinu, jer svako oružje ima odredeni domet, s tim da neka oružja u pokretu ne mogu pucati, a neka pucaju na drukciji nacin.
Primjerice, teškom strojnicom najbolje je pucati po pješacima, ne po tenkovima jer nece biti efekta, a onaj tko ima tenk, pucat ce po drugom tenku, ne po pješadiji. Jednom kada se ustanovi da se može pucati po protivniku, zbroje se figure koje mogu pucati, a svaka figurica ima svoju karakteristiku koliko dobro puca, s time da se bacanjem kocke odreduje je li uspjela pogoditi ili ne. Tu na red dolazi racunica koja je komplicirana za objasniti nekome tko ne vidi kako se igra, iako smo sigurni da bi se na samom stolu citav postupak dao nauciti u kratko vrijeme.
Za prvi susret ovo nam je bilo dovoljno, a ako vas zanima više o igri i slaganju figura, slobodno dodite u udrugu gdje ce vam decki sve objasniti i pomoci da se snadete. Ovdje su skoro svaki dan od 18 ili 19 sati.