U nedjelju su nogometaši Istre 1961 odradili rekuperacijski trening, potom su u ponedjeljak uživali u slobodnom danu, da bi se jučer vratili u uobičajeni radni ritam. Jutro je bilo rezervirano za rad u teretani na "Drosini" pod paskom kondicijskom trenera Elvisa Peršića, a puno više od mukotrpnog druženja s utezima nekim je igračima problem predstavljala činjenica da su se na "pulskoj bombonijeri" morali pojaviti već u osam sati ujutro. U tu skupinu definitivno spada i Dejan Radonjić, koji je nakon okončanja treninga, negdje oko deset sati, odavao dojam čovjeka koji bi najradije istog trenutka zalegao u svlačionici i malo "ubio oko".
- Umoran sam k'o pas, tko je vidio trening u osam sati ujutro, kao da ne možemo trenirati popodne - promrmljao je Švabo dok je polako napuštao svlačionicu. - Spavam popodne, idem navečer rano u krevet, ali ne pomaže, nikako da se odmorim, evo i jutros sam se jedva digao da dođem na trening. Problem mi predstavlja činjenica da sam non-stop bolestan, srećom nemam temperaturu, ali stalno mi je slabo, kašljem i nos mi curi. Tako je i sada, ljeto, puše vjetar i svima se čiste dišni putovi, a ja ne mogu disati, sve mi je puno. Svaki put kad dođem u Pulu se razbolim, ne znam zašto, valjda je to privikavanje na ovu klimu. Sviđa mi se grad, ljudi su fantastični, ali meni je ovdje nekako prevruće, a na more ne idem jer me to ne zanima, zato i jesam bijel kao sir. Bilo je tako i lani, razbolim se dva-tri tjedna nakon dolaska, onda to prođe kad se priviknem i sve bude dobro do kraja polusezone. Tada odem tjedan dana u Njemačku, potom budem tjedan dana u Karlovcu, vratim se u Pulu i sve krene ispočetka, nadam se da će se sada nešto promijeniti. (I. CEROVAC)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU