Veliki koncert u povodu 50. obljetnice glazbene karijere održat će glazbena diva Radojka Šverko sutra u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula, kao svojevrsni poklon za Dan žena. S obzirom da je ova iznimna umjetnica jedinstvenog glasa stasala u Istri (rođena je u Pazinu, odrasla u Buzetu, školovana u Buzetu i Puli), kao i s obzirom na to da je u bogatoj karijeri ostvarila silne međunarodne uspjehe na svjetskim i domaćim pozornicama (Madrid, Kanarski otoci, Rio de Janeiro, Tokio, Atena, Puerto Rico, Caracas, Curacao, Bratislava, Firenza, Palma de Mallorca, Splitski festival, Zagrebački festival, Melodije Istre i Kvarnera, Krapina…), zanimljivo je da će ovo biti njen prvi samostalni, cjelovečernji koncert u vodećoj istarskoj kazališnoj kući.
Na sutrašnjem repertoaru trostruke dobitnice Porina (jedan za životno djelo) vrlo vjerojatno neće izostati njene najpoznatije pjesme "Kud plovi ovaj brod", "Život moj", "Ljubim te do bola", "Ništa nova, ništa nova", "Svijet je moj", "Lanterna", "Ljeto bez sunca", "Dodirni mi srce", "Bracolet", "Još mirišu kušini", "Va dihe mora"…
Uoči obljetničkog nastupa u INK-u, koji će se održati uz pratnju velikog pratećeg orkestra, maestra Vladimira Babina i posebne goste iznenađenja, razgovarali smo s ovom velikom pjevačicom, umjetnicom i, iznad svega, damom koja je glazbi posvetila cijeli svoj život.
- Iako sutra obilježavate 50 godina pjevačke karijere, prvi put ste kao solistica nastupili s osam godina ispred zbora u osnovnoj školi u Buzetu, prije šest desetljeća. Što ste tada otpjevali?
- Još su mi svježa sjećanja na te prve nastupe na školskim priredbama u Buzetu, pod ravnanjem profesora Branka Jiraseka. Bila je to klasična skladba, a u tekstu ima puno simbolike: "Da sam ja sunce, visoko i jasno, ja bih na zemljicu, uvijek sjala krasno".
- Unatoč talentu i unatoč tome što se u Vašoj obitelji često pjevalo, otac se protivio glazbenoj karijeri. Zašto?
- Moj je otac, poput ostalih očeva, nastojao da djeca u što kraćem roku steknu zanimanje kojim će se osamostaliti. Smatrao je da je dovoljno što je moja starija sestra upisala glazbenu školu. Mlađa sestra je završila upravnu školu, a nakon očeve smrti, u glazbenu školu se upisao i moj brat. Zato ja kao majka nikad nisam forsirala svoje kćeri da upišu neku školu. Same su odabrale svoj put i svoja zanimanja.
- Srednju ste školu završili u Puli, koja Vam je, negdje ste spomenuli, bila kao zatvor. Zašto?
- Nije bio problem u Ekonomskoj školi, nego u gradivu koje nije bilo u skladu s mojim željama i potrebama. Danas mogu bolje objasniti svoje stanje. To je ono što svaki čovjek nosi u genetskom kodu. Ja sam jednostavno slijedila svoju zvijezdu, svjesno sam odabrala teži put.
- Što Vama znači nastup? Možete li opisati tu čaroliju, magnetsku silu pozornice i odnos s publikom?
- To je čarolija davanja i primanja - glazbom i interpretacijom doprijeti do ljudi, po mogućnosti, glazbenim ugođajem prenijeti ih u drugačije stanje. Na mojim koncertima se često dogodi da se mnogi rasplaču, ali se to dogodi i meni na sceni. Moć glazbe je nesaglediva.
- Nitko ne bi izlazio na scenu bez vjere i privrženosti djelu koje izvodi. Koji su skladatelji, tekstopisci i aranžeri obilježili Vašu karijeru?
- Temelje sam dobila u najranijem djetinjstvu, a to je klasična glazba. Kad sam se profesionalno počela baviti glazbom, posezala sam za repertoarom talijanskih i američkih kompozitora, što mi je kasnije dobro došlo kod nastupa u Italiji i diljem svijeta. Tu svakako treba spomenuti domaće autore: Alfi Kabiljo, Zvonko Špišić, Dalibor Paulik, Andrej Baša, Bruno Krajcar, Đelo Jusić, Igor Savin, Pero Gotovac, Arsen Dedić, Alan Bjelinski, Vinko Škaron. Svi su me na neki način formirali i artikulirali moju interpretaciju.
- Je li za uzlet Vaše karijere bila značajnija izvedba pjesme "Kud plovi ovaj brod" 1970. na Splitskom festivalu ili godinu dana ranije nastup sa skladateljem Alfijem Kabiljom na Kanarskim otocima?
- Nastup na Splitskom festivalu su mnogi registrirali. Internacionalni uspjesi na svjetskim i međunarodnim festivalima sa skladbama gospodina Kabilja naša publika nije mogla vidjeti na TV ekranima, jer odašiljači i veze nisu bili na današnjoj razini. O našim velikim uspjesima na svjetskim pozornicama naši su ljudi saznavali iz novina. Ali i pored toga što nas je svijet priznavao, nagrađivao i hvalio, na domaćem terenu nismo imali nikakve privilegije.
- Kako to tumačite?
- Jedna od ljudskih osobina je zavist, koju treba respektirati. Osim toga, treba naglasiti da ja nisam imala supruge, producente, dirigente, kompozitore, glazbene urednike koji bi odrađivali veliki dio "posla".
- Bi li Vam karijera bila uspješnija da ste se odlučili preseliti u inozemstvo? Nije Vas privlačio glamur Zapada?
- Teško je reći što bi bilo i kako bi izgledao taj moj put k još većem uspjehu, da sam pristala na potpisivanje vrlo impresivnih ugovora. Mene financije nisu impresionirale. Upoznala sam velik broj svjetski poznatih umjetnika, pjevača, glazbenika, producenata. Nisam bila opčinjena njihovim životima viđenim izbliza, jednako tako i njihovim velebnim vilama, skupocjenim automobilima, dok su istovremeno tako tužni i usamljeni.
- U Španjolskoj ste uspješno snimali skladbe na španjolskom jeziku; dobili ste na španjolskoj televiziji i vlastitu emisiju u kojoj je gost bio i Julio Iglesias. Paralelno na svjetskim festivalima nižete uspjehe, pa tako i 1970. u Rio De Janeiru, gdje je u žiriju bio i Burt Bacharach, a na jednom ste festivalu pobijedili i Davida Bowieja. Kako ste uspijevali pomiriti karijeru i privatan život, s obzirom na to da ste tada bili supruga i mlada, 20-godišnja, majka malog djeteta, kćerke Sande?
- Zašto bi život umjetnice bio ležerniji od života bilo koje žene drugog zanimanja? Za sebe sam često znala reći da sam savršeno ovladala transformacijom od svjetske dive u Pepeljugu i obratno. Što se tiče članova žirija na svjetskim festivalima, tu su uvijek bili prisutni najbolji, bilo da se radi o kompozitorima, producentima, pjevačima, a na pozornicama uz velike orkestre, nastupali su, također, ponajbolji kao predstavnici svojih zemalja. Gospodin Kabiljo i ja smo na te festivale odlazili na poziv festivalskih odbora, jer im je bilo stalo na popisu izvođača imati kvalitetu, a to smo dokazali na prethodnim manifestacijama na kojima smo bili nagrađivani i visoko pozicionirani. Nisam imala komplekse što dolazim iz Hrvatske. Naprotiv, imala sam veliko samopouzdanje, nisam imala tremu, za razliku od mnogih drugih koji su pristizali iz Amerike, Britanije, Japana, Španjolske, Italije, Grčke, Kanade, Argentine, Brazila...
- Koja Vam je najdraža ili najintimnija pjesma? Zvonko Špišić posebno je za Vas napisao pjesmu "Život moj", a rekli ste da vam je trebalo dosta snage da otpjevate taj tekst, jer ste u toj pjesmi prepoznavali svoj život?
- Mnogi tekstovi u meni probude emocije, ali iskustvo mi pomaže da svaki put kada interpretiram dirljiv tekst ne pustim suzu, iako mi često ni iskustvo ne pomaže.
- Je li Vam u kazališnoj karijeri bilo draže/izazovnije igrati (svoju premijernu) ulogu Jane u rock operi Gubec-beg, u kojoj ste pjevali 'Ave Mariju', ulogu Nere u rock operi "Grička vještica" ili pak ulogu Karoline u "Karolini Riječkoj"?
- Tu su još mjuzikl "Jadnici", prvoj produkciji ove svjetske uspješnice nakon originalne pariške, u kojem sam igrala Fantine, te "Mirakul", koji je nedavno doživio premijeru u Lisinskom pred prepunim gledalištem i s preko 150 sudionika na sceni, u kojem igram majku Maru. Ne znam za koju bih se ulogu odlučila, ali moram priznati da mi je kazalište pružilo puno prostora da iz sebe iznjedrim uspavanu kreativnost glume i pjevanja. Osjećam veliku zahvalnost gospodinu Vladi Štefančiću koji je detektirao moje glumačke potencijale.
- I manje upućenima u Vaše stvaralaštvo, na spomen Vašeg imena prva je asocijacija raskošan, moćan glas. Je li Vas glas ikad izdao u pet desetljeća pjevanja?
- Imala sam problema s glasnicama 70-ih godina, što je rezultiralo liječenjem u Thalassoterapiji u Crikvenici. Tri i pol mjeseca nisam smjela govoriti, ni pjevati. S malim djetetom u kući, nije bilo lako. U tom sam razdoblju često putovala, provodila sate u zrakoplovima. Probe, nastupi, obaveze u obitelji - sve se to negdje sakupljalo i buknulo na glasnicama. Srećom, nije bilo potrebno intervenirati operativnim zahvatom.
- Što publika može očekivati na sutrašnjem koncertu?
- Moram priznati da program prepuštam profesoru Vladimiru Babinu, s kojim surađujem dugi niz godina. U svakom slučaju, za svakog ponešto. Uz profesora, tu su u bendu dragi ljudi, izvrsni glazbenici i prateći vokali. Baš smo dobra ekipa. Dođite i proslavite s nama lijepu glazbenu večer. Učinit ćete nam veliku radost. (Zoran ANGELESKI)