Da odmah krenem direktno u glavu: sinoćnji koncert Radioheada u fascinantnom ambijentu Ville Manin u gradiću Codroipo pokraj Udina, na samo dva i pol sata od Pule, najbolji je živi koncert koji sam u životu gledao.
Kažem to posve hladne glave: prvo, koncert sam gledao čist k'o suza, bez kapi alkohola u sebi; drugo, nisam Radioheadov number one fan (iako na neki način jesam fan - pratim ih od samih početaka, imam cijelu diskografiju i čitavim ih njihovim stvaralačkim putom izuzetno cijenim zbog onoga što i kako rade), i treće, ali ne i manje bitno, u posljednjih 20-ak godina, koliko pohodim veće i manje, razvikane i nerazvikane, domaće i strane, ovakve i onakve koncerte i festivale, pogledao sam na stotine - od najalternativnijih do najkomercijalnijih - bendova, DJ-eva i izvođača, pa pristrano smatram da (čak ako se i o ukusima da raspravljati) mogu prilično objektivno razlučiti kvalitetu od onoga što ne valja.
A možda sam se u životu najviše nagledao one sredine, koja nikako ne može biti zlatna: bendova i koncerata koji imaju "ono nešto", ali im vraški puno fali da bi kompletan act - od same svirke, preko ritma nastupa i održavanja atmosfere u nekoliko sati koncerta, do ne manje bitnog vizualnog dojma - bio nešto što će se pamtiti "cijeli život".
Radiohead u Udinama, a vjerujem i gdje god drugdje, hoće. Odgovor na pitanje kako jedan toliko hermetički zatvoren i introvertan glazbeni koncept može privući 40-ak tisuća ljudi u Rim ili, po slobodnoj procjeni, 15-ak tisuća u Udine, na prvi je pogled toliko kompliciran da je istovremeno i neopisivo lak: Radiohead je jedan u milijunu, beskompromisan bend koji se glazbeno (a onda sasvim očito i ljudski, životno) neprestano razvija, ne boji se kročiti u nesigurne vode eksperimentiranja i traženja novih putova izražavanja, a samim time i riskiranja od gubljenja starih fanova.
Ulog je bio velik - treba biti jako hrabar pa od prvijenca "Pablo Honey" naslonjenog na ostavštinu grungea (proslavio ih je, sjećate se, hit "Creep") i predivnog rock klasika "The Bends" finim hodom, gotovo na vrhovima prstiju preći na "OK Computer" a potom i na "radikalnije" materijale poput "Kid A" i "Amnesiac", te završiti na "The King Of Limbs" - ali rizik se isplatio, a Radiohead, kao u onoj poslovici složenoj u rimi, strašno profitirao. Neokaljana obraza, bez i najmanje šanse da postanu blijeda kopija samih sebe iz mlađih dana ("Creep", naravno, više ne sviraju), nakon gotovo 30 godina rada - 2015. će obilježiti tu lijepu godišnjicu - neprikosnoveno stoje na vrhu suvremene rock scene i u tome se strašno dobro snalaze.
Svjedoče o tome ne samo milijuni prodanih albuma, već i rasprodane turneje diljem svijeta. Sinoćnjim su nastupom u Villi Manin, u stvari, zaključili talijanski dio turneje i sada kreću dalje - Njemačka, Velika Britanija, Francuska… - te više puta zahvalili talijanskoj publici (među kojom je, istina, bilo i na stotine Istrana i Riječana), ali i jako dobroj "predgrupi" Caribou.
Što reći o samoj svirci? Iz dan-kasnije-perspektive sve što bi se moglo napisati o koncertu kojeg već u prvoj rečenici etiketirah najboljim ikad - činilo bi se suvišnim, nepotrebnim, patetičnim. Radiohead predvođeni karizmatičnim multiinstrumentalistom, pjevačem i DJ-em Thomom Yorkeom odlično sviraju; žive instrumente savršeno nadopunjuju elektronskim pomagalima, uključujući sempliranje i reprodukciju pojedinih dionica u realnom vremenu; u jednom trenutku čini vam se da ste na techno partyju, već u idućem tri električne gitare, bas i dva bubnja razvaljuju najžešći mogući rock na granici s noiseom; repertoar je uglavnom sastavljen od recentnijih songova (otvorili su s "Lotus Flower", od starijih su briljirali na žestokoj "Planet Telex" i atmosferičnoj "Street Sprit", sjajne su bile i izvedbe "There There" i "Myxomatosis" s remek-djela "Hail To The Thief", a zatvorili su s dva bisa i nenadmašnim "Everything In Its Right Place" i "Idioteque" - i ne, "Karma Police" nisu odsvirali)…
Dvaput su se vraćali na bis. Prvi put pola sata, drugi put još 20-ak minuta. Score: koncert od gotovo dva i pol sata. A šlag na kraju, vizualizacije na pomičnim panelima i općenito cijeli video koncept nastupa oduzima dah svaki put, iz pjesme u pjesmu, iznova.
Zaključno: svakako pronađite negdje Radiohead uživo, doživljaj je neprocjenjiv. (Zapisao i snimio Dražen DOBRILA)