Slikara, graficara, ilustratora i kipara, svestranoga autora Vjekoslava Voju Radoicica predstavio je u subotu Vojo Šiljak na pretposljednjem Dorucku s autorom. Dobitnik brojnih nagrada i priznanja bio je vrlo dobro raspoložen te je pricao o svome životu, umjetnickome radu i prijateljima isticuci da mu je uvijek bilo posebno zadovoljstvo stvarati za djecu. Kazao je da je živio u raznim gradovima, sada je u Rijeci, ali i dalje je vrlo vezan za Bec, koji ga posebno nadahnjuje.
- Kada radim, igram se, ozbiljno se igram, a rad me spašava. Nakon svoje bolesti i smrti supruge upravo sam u radu pronašao snage za ici dalje. Rad je najbolja terapija za sve, kazao je Radoicic, koji se složio s mislima Vaska Lipovca "kada radim, mislim da se odmaram" i Zlatka Boureka "slikanje je poput hrane", koja mu je prenio Šiljak.
- Kada me pitaju bih li stvarao drukcije da imam akademiju, velim im da imam akademiju, mada ne onu likovnu, nego pomorsku. Studirao sam dosta toga, nešto sam i završio, no zadovoljan sam onime što radim, kazao je Radoicic, koji je govorio i o raznim poslovnim iskustvima, putovanjima, boravcima u drugim gradovima i zemljama te o susretima s umjetnicima.
Raspoloženi Šiljak kazao je da ovaj umjetnik stvara u tehnici tempere, ulja, akvarela, olovke, akrila, terakote, gipsa, svile, gline, na kartonu, papiru, platnu, kutijama, tkanini, namještaju i još mnogocemu te da je po tome jedinstven. - U slikarskome opusu, doduše ne u onome za djecu, ucestalo sam imao motiv andela, zbog cega me moja pokojna supruga znala zezati da se sigurno neki mota oko mene, rekao je Radoicic te, odgovorivši na Šiljkovo pitanje o dobroti, kazao da mu je za sebe teško reci je li dobar: da za jednog zeta jest, za drugog možda nije, da ga jedna kci voli na jedan, a druga na drugi nacin te da je to relativan pojam.