Majda Praiz, Ivana Kranitz, Kristijan Grubišić i Alen Vuković nastupili su na trećoj putopisnoj tribini "Skitam-pišem-slikam", u sklopu višegodišnje suradnje pazinske i drugih istarskih knjižnica s Hrvatskim klubom putnika i udrugom Kolajna ljubavi. Osim u Pazinu, putnici-putopisci nastupili su i u Rovinju, a na obje su tribine dobrotvornom prodajom putopisnih fotografija Gorana Jovića, Gorana Načinovića, Siniše Glogoškog i Majde Praiz prikupljana sredstva za izgradnju dječjeg vrtića u sklopu sirotišta u mjestu Songea u Tanzaniji. Ovo sirotište uzdržava hrvatska udruga Kolajna ljubavi, čija je aktivistica Majda Praiz ovaj put pričala o svojim putovanjima drugim zemljama i kontinentima.
Uz projekciju slika i pripovijedanje mnoštva zanimljivih, ponekad i uzbudljivih anegdota, gosti su iznijeli svoja iskustva i doživljaje s putovanja koja su, od jednog do drugog, bila vrlo različita. Alen Vuković je tako putovao biciklom do Francuske i natrag, prešavši 3.200 kilometara u 22 dana, s minimalnim prtljagom, spavajući na plažama, ali je zahvaljujući tome i trošak putovanja bio minimalan, svodio se samo na hranu. Međutim, svojevrsni presing vožnje po 140 kilometara dnevno da bi se na vrijeme stiglo do idućeg planiranog odredišta nije pružao velike mogućnosti za razgledavanje i upoznavanje mjesta kroz koja se prolazilo, pa je na svom sljedećem biciklističkom putovanju, do Crne Gore, Alen odabrao upola sporiji ritam, uz zadržavanje od po dan-dva u pojedinim mjestima usput.
Kristijan Grubišić često vodi turističke grupe u egzotične zemlje, i često u njima ostane još po nekoliko mjeseci nakon što se njegovi suputnici vrate kućama. Posebno voli Nepal i Burmu, u tim je zemljama odabrao i dječja sirotišta kojima redovito donosi pomoć, a posebno je živopisno opisao reakciju djece kojoj je donio lizaljke, koje su ona vidjela prvi put u životu i odmah navalila lizati… uopće ne odmotavši celofanski omotač. Zato su im zadovoljstvo i sreća bili tim veći kad su odmotavši lizaljke otkrili njihov slatki sadržaj! Kristijan je pričao i o svom fotografiranju s krokodilima, te o stopiranju u Iranu, gdje je silom prilika naučio da podignuti palac (način na koji se kod nas stopira) u toj zemlji znači prostu gestu, nešto poput ispruženog srednjeg prsta u drugim zemljama, te da se vozačima daje znak da stanu laganim mahanjem gore-dolje vodoravno ispruženim dlanom, ali treba paziti da se tako ne zaustavi neki taksi bez oznaka koji će za vožnju tražiti novac.
Majda Praiz i Ivana Kranitz često su putovale zajedno, no i svaka za sebe; zajedno su obišle Indiju, spavajući po hostelima, jedina zemlja u kojoj se nisu osjećale ugodno bila je Vijetnam; a najteže je sporazumijevati se s domorocima bilo u Kini, što su potvrdili i drugi putnici. U Kini međutim pomaže umijeće crtanja, pa ako ne znate reći što vam treba, nacrtate to, i problem riješen. Grubišić je iznio i zanimljivost iz Australije: u toj zemlji ima mnogo besplatnih kampova, kao i mnogo umirovljenika koji odlaskom u mirovinu kupe kamp-kućicu i putuju cijelom zemljom od jednog do drugog takvog kampa, pa im se naš putnik ponekad može i pridružiti. Na pitanje što su zanimljivog jeli na tim putovanjima, Ivana Kranitz je kazala kako prženi skakavci uopće nisu loši, ali su prženi škorpioni malko gorki.
Razgovor je vješto moderirala ravnateljica pazinske gradske knjižnice Iva Ciceran, a budući da su ovakve tribine pazinskoj publici izgleda vrlo zanimljive, nedvojbeno će ih biti još. (D. ŠIŠOVIĆ)