Mimo razumnih ocekivanja, opet netko želi prodati brodogradilište Uljanik u Puli, koji dobro i rentabilno posluje, na zadovoljstvo svojih zaposlenika i društvene zajednice, pa nikako nisu dobrodošle necije ideje i nakane da se Uljanik proda, cime se citavo poslovanje stavlja u veliki rizik i neizvjesnost.
Zar da i Uljanik izložimo sudbini koja je nakon prodaje snašla, primjerice, Jadransku željezaru i druge slicne rasprodane firme, koje su prodajom portfelja iz državnog vlasništva došle u strano privatno vlasništvo, a zatim upale u krizu poslovanja i gubitke.
Prodaja uspješnih firmi u znatnom udjelu državnog vlasništva je štetna i neprimjerena, posebno u vrijeme recesije i krize, zbog nepovoljnih uvjeta. Preca i važnija zadaca je spašavati firme koje su u teškocama i tonu u propast, kao u onim brodogradilištima koja su u gubicima.
Mnogi su mišljenja da i ostala brodogradilišta ne treba prodavati, nego u njima uspostaviti profitabilno poslovanje, jer brodogradnja spada u one gospodarske grane u kojima imamo komparativne prednosti.
Imamo odlicne strucne radnike i uhodanu proizvodnju, te još samo preostaje postaviti uprave koje su sposobne dobro postaviti proizvodnju, a zaposlenici vec znaju tko bi iz njihovih redova strucnjaka mogao firmu uspješno voditi.
Uljanik iz Pule je primjer i dokaz da i brodogradilište s dobrim dijelom državnog vlasništva može dobro i profitabilno poslovati, a to ruši neke teorije i zablude neoliberalnog kapitalizma (kod nas divljeg kapitalizma, koji nam je nanio neprocjenjive štete), da državnu imovinu treba odmah privatizirati i budzašto prodati, jer kao takova nije sposobna profitabilno poslovati, i jer bi ubrzo itako tobože propala, a što je nonsens prvog reda.
Moramo otvoreno reci tko je odredio privatizaciju i prodaju naših brodogradilišta – a to je Europska komisija – koja je to uvjetovala za pristup Hrvatske u clanstvo Europske Unije. Kako Hrvatska nece prije proteka par godina imati priliku i mogucnost pristupiti u clanstvo EU-a (a teoretski to se clanstvo nikad niti ne mora ostvariti), nije potrebno navrat-nanos žuriti prodati Uljanik i ostala brodogradilišta.
Posebno ne treba prodavati Uljanik, nego ga treba pustiti da i dalje dobro radi i posluje.
Potice na razmišljanje - kako to da ta Europska komisija nije, primjerice, odredila da i Italija kao clanica EU-a mora privatizirati svoje veliko brodogradilište u Monfalconeu, kod Trsta, koje je isto tako u državnom vlasništvu i dobro posluje?!