Ako se ne varam ovo je treći ili četvrti nastavak (jedno je sigurno TV serija iz '90-ih), odnosno remake kultnog japanskog remek-djela filma "Sedam samuraja" Akira Kurosave iz 1954., a svoju prvu hollywoodsku revolverašku inačicu, po kojoj ga i prepoznajemo i danas dobio je 1960. u "Sedmorici veličanstvenih" Johna Sturgesa, kojega i do danas smatraju najuspješnijim od svih vesterna nastalih po Kurosavi. Naime, tek je Sergio Leone 1964. u svom vizionarskm čitanju vesterna na špageti način u filmu "Za šaku dolara", koji je opet preslika Kurosavina "Yajimba" iz 1961., ili prenošenje jedne kulture u drugu, malo zaljuljao nove mogućnosti ove velike teme borbe dobrog protiv zla bez suvišnih zašto, ali je ujedno i otkrio da se veliki Japanac zapravo filmski nadahnjivao filmovima Johna Forda. I tako nakon Sturgesa, '60-e su zaokupirali talijanski neorealisti (Visconti "Roko i njegova braća", Fellini "Slatki život", odnosno Truffout, pa Hitchcock "Psiho") i vestern je naprosto bio potisnut do ponovnog Leoneovog povratka u filmu "Dobar, loš, zao", 1966. od kada više ništa nije "sveto" na Divljem zapadu.
Borba ne prestaje
Cijela ova priča je uvod u novo viđenje, ili čitanje «Sedmorice veličanstvenih» Antoinea Fuqua, koji je u kina gurnut 22. rujna u Njemačkoj, a evo ga i pred nama u našim kinima (kino Valli). Prvo je pitanje zašto se ovog posla nije latio Tarantino, koji je i najavljivao nešto slično, a već je i odradio dio posla u nekim svojim filmovima posvećenim jednako Leoneu ili Kurosavi. Ako je suditi po završnoj sceni ovog filma, kada nakon velike bjesomučne pucnjave i pokolja u nove podvige odlaze trojica preživjelih - crnoputi, ujedno i glavni lik, Sam Chisolm (Denzel Washington), Meksikanac Vasquez (Manuel Garcia-Rulfo) i Indijanac Red Harvest (Martin Sensmeier) – Fuqua se uključio u američku kampanju protiv Trumpa i ubojstava svoji crnih sugrađana i sunarodnjaka na ulicama, ostavivši kroz ovu trojicu još vijek obespravljenih poruku da na njima borba ne prestaje.
No, kako je sve ostalo u filmu podosta nategnuto, opće i u znaku slave prirode u velikih kadrovima koji uzvisuju ostavštinu, Fuqua nije našao načina da sadističku ulogu industrijalca Bartholomewa Boguea (Peter Sarsgaard) odmakne od suvremenih konotacija, recimo Trumpa. Tako sve na kraju ispadne da je važnije sve pobiti i biti u pravu i zavladati dolinom i rudnicima zlata pa makar i nemao tko kopati i raditi za nemilosrdnog bogatuna. Ta šaka prašine u ovom smislu onda nije ni vrijedna da se za nju bore nemoćni pioniri američkog sna, pogotovo jer se gubi smisao otpora i ujedinjenja svih zainteresiranih da se žrtvuju za boljitak obitelji pa makar i izginuli s unajmljenim revolverašima i lovcima na glave, koji opet svoj interes imaju samo u nekim neraščišćenim računima s tiraninom, ili mogu ujahati u sukob kao dokoni kockari, a iz priče izaći kao heroji čiji će se grob u gradiću Rose Creeku obilježiti i na njega položiti stručak zahvale.
Izbor glumaca i karaktera
Kada u zaglušujućoj i krvavoj pucnjavi u gradiću prepunom prašine i blata, raznesenih kuća i spaljene crkve većina glavnih protagonista ostaje uredno čista i bez znoja, onda se ova koreografija čini nekako stripovski naivna. Ona i koketira sa stripom, što je opet bolje nego s digitalnim video igrama, ali vestern kao žanr mora pronaći svoj novi put do nove publike koja će ga shvatiti na onaj romantičan način kako je to iskoračio Leone u špageti izdanju, Tarantino u Djangu, a i Sturges je već na početku dao "upute" kuda i kako jahači Apokalipse moraju proći. Dovoljno se podsjetiti da je on i u svoja dva također zapažena filma "Obračun kod OK korala" (1957.), s Burtom Lancasterom i Kirkom Douglasom, uz mladog Dennisa Hoppera i Tiomkinovu glazbu, te "Loš dan u Black Rocku", sa Spencerom Tracyjem, Lee Marvinom i Ernestom Borgineom pokazao što znači pravi izbor glumaca i karaktera.
Naime, nitko ne dvoji da Denzel Washington nije vrhunski glumac, ali koliko je dobar kauboj pitanje je za Metro-Goldwyn-Mayer Pictures i Columbia Pictures koji su dali Fuquau povjerenje da današnju Ameriku malo preispita po pitanju Meksikanaca, Crnaca i Indijanaca, a i Azijati naviru. Uz spomenut trojac, ostala četvorka s humcima na odjavnoj špici nije na razini slavnih prethodnika, pa izuzev Vincenta D'Onofrija (Jack Horne), Ethen Hawke (Goodnight Robicheaux), Chris Pratt (Josh Farraday) i Byung-Hun Lee (Billy Rocks) se čine tek kao popuna broju sedam. Usporediti ih s Yul Brynerom, Elijem Wallachom, Steve McQueenom, Jamesom Coburnom, Robertom Vaughnom, Charlesom Bronsonom i Bead Dexterom u najmanju je ruku promašaj. Sturges je u svim prilikama bio čak i nominiran za Oscara u raznim kategorijama, a da se ne govori o glazbi Elmera Bernsteina u "Sedmorici veličanstvenih" koju smo kasnije godinama "pušili" u reklami za Marlboro.
Osveta je gorka
Fuqua je htio zaštiti prirodu, biti ekološki osvješćen, politički aktivan, američki zabrinut, aktivistički predan da zbije građanske redove kako bi se oduprli zlu, ali to je na kraju i sve. Jer, otpora bez oružja nema, a oružje na ulicama ili spavaonicama i jest glavni problem Zapada - bio on divlji ili pitom. Na kraju i ostane ono na što redatelj u porušenoj crkvi nad zlim neprijateljem dvoji: Tko se mača (pištolja) laća, od njega i pogiba. Osveta je gorka, ali u malim količinama može biti i djelotvorna. (Mate ĆURIĆ)