Ima puno Marija, ali takvu Mariju sigurno nećete naći! Svatko će vam za nju reći samo lijepo: izvanredan čovjek, divan prijatelj i suradnik, kaže o gospođi Borčić, 68-godišnjoj umirovljenici iz Nedešćine, njezina kolegica, pa učas prisnažuje: "Samo me nemojte imenovati, strašno bi se na mene ljutila".
Izjava kao naručena za uvod u storiju o gospođi koja je odbila kandidaturu mjesnog odbora za godišnje
priznanje Općine Sv. Nedelja za "izvanredan humanitarni rad i promociju svoga kraja". Ne želi se, poručila je, kititi nečim što ne zaslužuje.
Tajanstvena je sugovornica, opisujući našu junakinju, zapravo potukla rekord sažetosti: em je riječ o zbilja posebnoj ženi, em zazire od publiciteta i nadobudnih piskarala u potrazi za pričom dana, pa morate biti veći diplomat i od Mate Granića da iz nje istisnete dvi-tri riči.
Za novine? Ni pod razno
- Nemoj, molim te, niš' pisat' da me poslije bude sram izaći iz kuće, odgovorila je teta Marija zamoljena
za obrazloženje košarice općinarima i njihovoj povelji, pa ipak procijedila: "Ništa specijalno nisam učinila da
bi me se moralo nagrađivati - pomagala sam ljudima koliko sam mogla, a to je sastavni dio života, dobra
volja".
Ova volonterka s polustoljetnim stažem u Crvenom križu, odnosno Caritasu, koja nije zasnovala obitelj i
živi sama, priča malo, ali pametno. I to je njen problem. Čini si medvjeđu uslugu: ne voli svoje ime u novinama (da se "ni pod razno" nije htjela fotografirati, suvišno je i spominjati), a time nam je, vidiš, još
zanimljivija. Kao jedna od onih što žive po svom srcu i ne trebaju odobravanje publike za potvrdu da su na pravom putu; jedna, naime, od onih plemenitih koji se nesebično daju drugima, plivajući uzvodno u vremenu kada krv u mnogih pumpa takujin umjesto srca.
- U tim humanitarnim udrugama puno je volontera koji zavređuju neko priznanje. Ne mogu se ja izdvajati. Meni je dosta da me sugrađani pozdrave na ulici, jasna je teta Marija, koja je mirovinu zaslužila radeći kao šefica računovodstva labinskog Doma zdravlja.
Prijateljici koja ju je nazvala čim je pročitala da odbija priznanje, poručila je: "Neka nagrade majke koje su u ovim okolnostima uspjele odgojiti dvoje-troje djece, pogotovo one samohrane".
Marija Borčić u Caritasu Nedešćine istaknula se, osim u podršci potrebitima, i u pomoći prognanicima iz Vukovara i Borovog Naselja u Domovinskom ratu. Bokun ruke dala je i starijima, organizirajući posjete. Prikupljala je novac u akcijama solidarnosti Crvenog križa. U potonjoj udruzi predsjednica je općinske organizacije, a u onoj gradskoj članica je Skupštine i Nadzornog odbora.
- Njoj je bilo svejedno kako se organizacija zove, zanimalo ju je samo to da može pomagati, činiti ono što je osjećala da treba raditi. Ima tu neku nevjerojatnu vedrinu, pravi je motor u timu, s neugaslom pozitivnom energijom i smislom za organizaciju posla, kaže ravnateljica labinskog Crvenog križa Nadia Mauro Škopac koja je s Marijom surađivala u mnogim akcijama.
Političari to ne razumiju?
Ovaj slučaj, veli Mauro Škopac, samo potvrđuje da humanitarci naprosto ne žele isticanje, jer računaju da su samo karika u plemenitom lancu. "Političari to ne razumiju: oholi su, pa i bahati, misle da nikoga ništa ne moraju pitati, jer bi njima takvo priznanje imponiralo, uzeli bi ga zdravo za gotovo, ne bi se pitali 'A zašto baš ja?'", dodaje Mauro Škopac.
Irene Mikuljan, voditeljica Caritasa Nedešćina, vjeroučiteljica u tamošnjoj osmoljetki, o svojoj susjedi i vječitoj suradnici veli:
- Marija je čovjek s velikim Č. Toliko skromna. Sprema je pomoći bilo kada i u bilo čemu, a zauzvrat ne traži ništa. Svakog "malog" će pogledati, pomoći i podignuti ga ako treba, a na "velikog" se sigurno neće osvrnuti, ako me kapite. Mogli su je ljudski pitati prije kandidature, ovako su je samo povrijedili. Podržavam je u njenom potezu jer, na koncu, ima pravo da se ne izdvaja iz naše skupine koja je bezrezervno davala sebe i svoje slobodno vrijeme onima kojima je trebalo, i to iz zadovoljstva, bez ijedne lipe naknade. Nikad za sebe ne bismo bile napravile ono što smo za druge. Tako smo valjda odgojene.
- Često pričamo o danima kada smo dočekivali prognanike iz Vukovara. Prikupljali smo pomoć od donatora po Europi, spremali pakete hrane i odjeće do četiri ujutro u našim garažama, vozili s ugašenim svjetlima u policijski sat. Kada smo lani bili u Vukovaru, na ulici odjednom samo čuješ "Hej, teta Marija, teta Irene!".
Prepoznali su nas. To je nama bilo više od bilo kakve diplome. Taj doživljaj ne može nitko platiti. Raste ti onda srce do neba, zaključuje Mikuljan.
Hm, valjda se teta Marija neće (jako) uvrijediti što smo joj dali da zagospodari našim stranicama. Zaslužila je. (Igor RADIĆ)