Samo što nije počelo, a opet rijetko mirna atmosfera uoči 62. izdanja Pulskog filmskog festivala koji će uz vatromet u subotu, 18. srpnja, u Areni u 21.30 otvoriti pozornicu novim filmovima i druženju pod zvijezdama, a zatvorit će je onom uobičajenom dodjelom nagrada, također u subotu, 25. srpnja, u noći kada će mnogi odahnuti, a neki uzdahnuti nikad zadovoljni. Moje kolege analitičari su već sve izanalizirali što se tiče ovogodišnjeg programa i sve jednostavno sročili ovako: puno filmova, malo premijera!
Kao domaćin i dugogodišnji kroničar Festivala mogu se s time složiti, ali i moram dodati i da se iz godine u godinu nova pravila i propisi negdje moraju slomiti i pokazati tako svoju nedosljednu apsurdnost da su zakinuti upravo oni i ono u što se najviše zaklinju sastavljači programa, mudraci iz metropole.
Oni si tablicu želja i mogućnosti podređuju planovima za ljetovanje i uzvraćanju dugova i usluga onima u filmskim krugovima i lobijima koji su malo da se Pula ugasi, pa da je svakako treba podržati, i na kraju da se bez nje ne može. Grad kao domaćin i organizator (utemeljitelj) uglavnom šuti i brine o smještaju i ispunjava želje.
Zbog toga se ovogodišnje izdanje može nazvati i: Mora, može i ne mora. Naime, kada je nekima odgovaralo onda se uporno inzistiralo da je Pula nacionalna filmska meka, da je ovdje mjesto isključivo igranoj produkciji i koprodukciji te međunarodnoj pripomoći, a da se domaći program mora pojaviti u Puli da bi se vidjelo za što je to država (HAVC) dala novac, što onda gura Festival u smotru-reviju, pa danas Pula izgleda baš poput one Rotarove prve revije iz 1953. s kojom je testirao kako bi mogao izgledati budući festival.
Ako mora, onda je pitanje zašto nema filma Jasmile Žbanić "Otok ljubavi", porečka priča koja lani nije bila jer je radije otišla na svjetsku premijeru u Locarnu (kao i "Cure - život druge"), a onda neslavno propala u kinima. Ivona Juka može ove godine u Arenu sa svojim filmom "Ti mene nosiš", a nije mogla prije izvjesnih godina s fenomenalnim dugometražnim dokumentarcem "Što sa sobom preko dana?" za koji sam se iz petnih žila upinjao dokazati da mu je mjesto baš u Puli i u Areni, ali su igrana vrata bila čvrsto zaključana (ali ne i za Moora i njegove "bushotine").
Danas pak imamo apsurd da se program zove jednostavno - dugometražni, pa i ne čudi da su onda na programu dokumentarci, poput "Goli" Tihe K. Gudac; "Potrošeni" Boruta Šeparovića; "Rakijaški dnevnik" Damira Čučića; "Djeca tranzicije" Matije Vukšića? Mogli bi reći - došlo im iz guzice u glavu, ili bolje ikada nego nikada. Ali, evo i primjera da ne mora film u Arenu, iako je igrani i k tome još i debitantski.(Mate ĆURIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU