I Pula ima svog Manneken Pisa, muškarčića koji urinira gradskim ulicama naočigled svih. Samo je ovog pulskog, za razliku od briselskog, teže uočiti. Nećete ga naći danas na pulskim ulicama (ne, nisu to ovi suvremenici koji zapišavaju po parkovima), već se nalazi u fundusu glasovitog muzeja Ermitaž u Sankt Petersburgu na jednom od 12 prikaza Pule iz sredine 18. stoljeća.
Pišača je ovjekovječio Charles-Luis Clerisseau, između 1756. i 1760., a za razliku od briselskog simpatičnog dječačića koji mokri u javnosti na zadovoljstvo svih, ovaj pulski, s prikaza pozadine pulskih antičkih hramova, najobičniji je obješenjak, protuha koja nimalo ne mari za ćudoređe niti za spomeničku baštinu.
Tko je taj pulski urinator koji se olakšava na zidovima Augustovog hrama? I zašto ga je francuski putnik, slikar, crtač i arhitekt uvrstio u kompoziciju akvarela?
Možemo samo pretpostaviti da je tako želio prikazati loš odnos Puljana prema bogatoj antičkoj baštini svog grada.
Grad tada nije imao ni tisuću stanovnika, a bio je to vrhunac propasti njegove urbane jezgre na rimskim temeljima. Iz drevnih objekata raslo je grmlje, vegetacija je pokrivala antičke i novije zgrade, pločnici su nestali pod zemljom i bili su nečisti, a fortifikacijski objekti sličili su složenim pa u dječjoj igri porušenim lego kockicama. (Zvjezdan STRAHINJA)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U PRILOGU ISTRA PLUS U TISKANOM IZDANJU