Polaskom s prvog perona pulskoga željeznickog kolodvora, na kojemu kao da je vrijeme stalo, u petak navecer poceo je performans umjetnika Pina Ivancica.
Kada je krenuo zadnji vlak, oko 19.30, prostor ispred cekaonica zauzeo je Pino te uz zvuke harmonike Gordane Batelic poceo svoj monolog o Puli.
Bilo je to nešto u stilu rapa i rapsodije te rock'n'bluesa, s obiljem povijesnih podataka, komentara na aktualnu situaciju i protagoniste pulskog javnog i kulturnog života, a performer je pozornost publike najviše privlacio glasovnim modulacijama - crescendom i decrescendom.
S druge strane, Pinova višegodišnja suradnica Ivana-Nataša Turkovic tiho je svirala gitaru i pjevušila pjesme poznatog talijanskog kantautora Fabrizija De Andrea, što je bio i svojevrsni kontrapunkt Pinovu monologu.
Publika koja je pratila ovaj dogadaj bila je raznolika - bilo je tu parova, roditelja s djecom, kao i pripadnika starije dobi koji su šetali kvartom.
Pino je u svome osvrtu prikazao razne aspekte pulske povijesti, od one urbane, pa sve do subkulturalnog miljea, a kao glazbena kulisa našla se, naravno, i Francijeva pjesma "Addio Pola". Zato je i Pino svoj performans nazvao, s(p)retnom igrom rijeci, "…a Dio PollA".
S obzirom na to da se performans odvijao na gotovo zaboravljenom kolodvoru, aluzija je jasna.
Premda je iz umjetnikova monologa-rapsodije izvirao i crni humor, nije to bila negativna, vec sasvim osebujna i originalna vizija tritisucljetnog grada.