Puli ne treba veliki glumački ansambl Snježana Banović, teatrologinja i redateljica, upravo postavlja komad Slobodana Šnajdera na scenu pulskog INK-a.
- U pulskom INK-u postavljate praizvedbu komada Slobodana Šnajdera Kako je Dunda spasila domovinu. Tekst je ovjenčan Držićevom nagradom, ali je njegovo postavljanje u Zagrebu, čini se, otpalo. Tko je ta Dunda i zašto ona neke žulja, kako bi to rekao autor teksta?
- Još prije godinu i pol INK je išao s tim tekstom na natječaj, a prije toga je Dunda trebala biti izvedena u Zagrebu, kod Histriona, ali se to odugovlačilo na razne načine, pa sam taj tekst predložila Puli. Kao dobitnik Držićeve nagrade biva dodatno sufinanciran, ali evo već godinama da nije postavljen. Postoji neki čudan zazor od Šnajderovih tekstova, iako nas ne ugrožava pisac nego ono o čemu on propituje; naravno, tu se mora izuzeti drama naslov koje se uglavnom procijedi kroza zube (Hrvatski Faust) oko kojeg zazor i dalje raste, a zapravo se radi o komadu koji doista ništa tako pogubno ne utvrđuje i nikoga ne osuđuje, on samo postavlja pitanja.
Fantom Fausta nadvije se nad svim drugim Šnajderovim komadima, ali i nama koji postavljamo toga divnog pisca na scenu. Fantom u Operi bio bi možda bolji ovodobni naslov za njega. Dunda govori o problemu tranzicije, o pokušaju odrastanja zemlje u kojoj je sve staro umrlo a gotovo ništa novo se još nije rodilo. To je za nas vrlo izazovno, kao da se svakodnevno mijenja fokus na pojedine probleme o kojima raspravlja, samo treba pratiti procese oko nas koji su uglavnom procesi na našu štetu. Nedostatak snage da se uspostavi poredak, demokracija u kojoj se samo pravimo da živimo misleći više na materijalnu sigurnost, a daleko manje na ideju pravednosti - to je tema Dunde.
Radim predstavu baš o tome kako živimo, o razuzdanom kapitalizmu koji nema veze sa stvarnošću ni s većinom ljudi koji samo nastoje preživjeti taj korporacijski bal vampira. Ipak je to komad koji govori o nama bez obzira što se naoko odigrava između Francuza i Prusa. Ima tu i dobre dosjetke ali i velike simbolike u pitanjima što se događa nakon bezumnog rata - dan ili 20 godina poslije, svejedno - i kako se nakon takvog raspada ništa ne može novog roditi a da se stalno ne podsjeća na prošlost. Zato će kod nas scena biti stalno podsjećanje na rat.
Kod Šnajdera se uvijek probije i ta njegova začudna poetika, ima jako puno tužne, elegične atmosfere, iako je komad na prvu jako duhovit, na mjestima urnebesan s tim njegovim dobro poznatim kalamburima, igrama riječi, brzim i britkim dijalozima i irealnim situacijama. Ansambl je dosta raznolik, tu su moje kolege s Akademije, Mladen Vasary i Željko Vukmirica, pa mladi glumci iz Pule i Zagreba, njih deset na sceni. Jako je dobra ta fluktuacija ljudi koji prvi put rade zajedno u potrazi za svježinom i živim kazalištem.
- Mnogi, naprotiv, smatraju da INK-Gradsko kazalište Pula neće imati kvalitetnu produkciju bez glumačkog ansambla. Zaposlene su tek dvije glumice.
- Po mome mišljenju ključ je u tome da se javna kazališta što više intersektorski povezuju s propulzivnom nezavisnom kulturom i tu nađu svoj put k promjenama u estetskom i organizacijskom modelu. Okupljati velike ansamble tipa zagrebačkih, koji su tako umrtvljeni, spori i skupi, nema smisla. Ansambli ograničavaju, ali nama nedostaje hrabrosti da se istaknemo i dokažemo na tržištu kvalitetom i izvrsnošću.
Imamo oko 400 zaposlenih glumaca u javnim kazalištima i oni, osim u rijetkim iznimkama, ne preskaču vrata svojih kazališta i ne idu raditi u druga. To su naprosto bedemi u kojima programe kreiraju uvijek isti ljudi s istim idejama; masovniji iskorak rade tek u sapunicama te i ne shvaćaju koliku štetu čine takvim štancanjem svom glumačkom aparatu.
S druge strane, glumcima u ansamblima ne preostaje puno, ako kazalište postavi samo pet do šest premijera godišnje, kako za sve u ansamblu naći posla? To je spor, loš, skup sustav, koji ne baca nikakvu rukavicu u lice društvu u kojem živi i kojem sindikalna sigurnost diktira stav.
Nužno postaje autističan pa svi viču da s tim "malim" sredstvima ne mogu raditi, a ne mogu zato što se ne umrežavaju i zato što nitko od javnih kazališta u Hrvatskoj - iznimka je ZKM - ne zna napisati aplikaciju za europske fondove i dobiti sredstva. Imamo ravnatelje koji su uhljebljeni, kojih se ne tiče otvaranje novih perspektiva i da se naročito na tim 19-stoljetnim scenama napravi propuh i ode u neku novu estetiku; te hrabrosti nema.
Zato je i primjetan negativan trend u kazalištima, i na sceni i u gledalištu nedostatak mladih, nedostatak intersektorskih i koprodukcijskih programa, a pod programe se podvaljuju komercijalni, čak i estradni, politički i svečarski programi, u čemu prednjači HNK Zagreb kao središnja nacionalna kazališna kuća u kojoj smo imali prilike čestitati i nepostojeći rođendan Dinamu. (Razgovarala Duška PALIBRK)
INTEGRALNI INTERVJU U PRILOGU ZOOM U TISKANOM IZDANJU