Ovih je dana u Trst stigla vijest da je u Njemačkoj upriličena velika izložba slika Puljanke Erme Bossi koja je svoju slikarsku karijeru započela u Trstu.
Erma Bossi rođena je u Puli 1875. godine kao Erminia Božić (Bosich), od 1888 do 1893. pohađala je gimnaziju u Trstu, a nakon prvih izložbi 1904. odlazi u München gdje se druži s grupom slikara (Kandinsky, Münter, Jawlensky, Werefkin), koji su 1909. utemeljili grupu Neue Kunstlervereinigung Munchen. Veže se sentimentalno za Vasilija Kandinskog s kojim se 1909. seli u mjesto Murnau, osamdesetak kilometara od Münchena. Iz tog razdoblja ostalo je platno koje je naslikala Gabriele Münter - “Kandinsky i Erma Bossi za stolom”, a može se pogledati na izložbi upriličenoj u gradskom muzeju Murnaua.
Zanimljiv je put mlade slikarice koja iz Pule dolazi u dodir s velikanima europske umjetnosti dvadesetog stoljeća. S grupom avangardnih slikara izlaže svoje ekspresionističke radove na kolektivnim izložbama 1910. i 1912. godine. Nakon tih iskustava napušta Kandinskog i Munchen te odlazi u Pariz. Tu joj se gube tragovi, u nekim pronađenim slikama iz pariškog razdoblja ona se potpisuje kao Erma Barrera Bossi što bi potvrdilo da se udala za talijanskog tenora Carla Barreru. Nakon završetka Prvog svjetskog rata napušta Pariz i dolazi u Milano; tridesetih godina prošlog stoljeća sudjeluje na Venecijanskom bijenalu: 1930. na XVII. bijenalu izlaže jednu mrtvu prirodu.
Erminia Božić umire 1952. godine u mjestu Cesano Boscone kraj Milana u totalnoj neimaštini, sama i zaboravljena u domu za siromašne. Iz Pule, preko Trsta u München, Pariz i Milano: nakon sto godina malo mjesto u srcu Bavarske, Murnau, posvetilo joj je izložbu.
Ima još jedna dimenzija priče o Erminiji Božić koju valja podcrtati, a to je sudbina žene na prijelazu iz osamnaestog u dvadeseto stoljeće koja je apsolutno protivna tadašnjim klišejima o položaju žene koji su vladali u europskom društvu. Slika na kojoj Erma razgovara za stolom s Kandinskim nema nikakve veze s ustaljenim slikama, portretima žena u obiteljskom krugu: tu ona sjedi slobodno i jednakopravno, sluša Kandinskog rukom naslonjena na stol poput poslovnog (umjetničkog) partnera koji slijedi tok razmišljanja sugovornika, nema autoriteta, nema oznaka podčinjenosti, na stolu bijeli stolnjak, vino i voda, ugodni razgovor dvoje ljubavnika nakon ručka. (Piše Elio VELAN)
CIJELI TEKST ČITAJTE U PRILOGU ISTRA PLUS TISKANOG IZDANJA .