Predzadnji dan 20. PUF-a – međunarodnog kazališnog festivala donio nam je tehnički iznimno zanimljivu svjetlosnu predstavu i nepretenciozan autorski projekt koji razotkriva stvaralački proces autora.
Na maloj sceni Istarskog narodnog kazališta igrala je predstava "Prolazan" AMCB Compagnie iz Francuske ostvarena u suradnji s Visualia festivalom, dok su u Rojcu u kazalištu Dr. Inat David Belas i Nataša Kopeč predstavili projekt "Ne, ništa, dobro".
Iza predstave "Prolazan" stoji dvojac Adrien Mondot i Claire Bardainne koji su pulskoj publici poznati po interaktivnoj izložbi "XYZT: Abstract Landscapes" u Svetim srcima, a na Maloj sceni INK-a postavili su jedan segment iz te izložbe i stvorili virtualni kavez za plesačicu Akiko Kajihara. Ovu haiku plesnu izvedbu za jednog plesača obogaćuju jednostavne pokretne slike, koje projektira digitalni tumač. Plesačica pokretima pomiče mrežu kaveza u kojem se nalazi te kroz izvedbu prolazi kroz raznolike i vrlo efektne pokretne scenografije.
Tehnologija je u ovoj predstavi odigrala osnovnu ulogu stvaranja virtualne scene, no bez "razgovora" s tijelom bila bi samo zanimljiv ukras. Na ovaj način prisustvovali smo izvrsnoj interakciji virtualnog prostora i tijela.
Ritam i jačinu plesne izvedbe diktirali su svjetlosni efekti pa je Kajihara morala proći s fizički zahtjevnih i brzih na nježne i fluidne pokrete u dramaturški dobro promišljenom tempu.
Iznimno važnu ulogu odigrala je i glazba koju potpisuju Christophe Sartori, Lois Drouglazet i Pierre Xucla koja je udarac po udarac i melodiju po melodiju pratila specijalne efekte i koja je plesačici poslužila da prikaže širok raspon emocija.
David Belas i Nataša Kopeč publici su s izvedbom projekta "Ne, ništa, dobro" dali uvid u njihov kreativan proces. Predstavili su običnu situaciju koja im se događa tijekom zajedničkih proba.
Oboje izmišljaju "igre" koje žele odigrati i to čine dijeleći zajednički prostor što direktno utječe i na neizbježnu interakciju. Njihovi dijalozi u pauzama od igara nalikuju na novu, ovog puta verbalnu igru, u kojoj dolazi do prijenosa informacija, no ne i do sustavnih promjena.
Prirodnost izvedbe Belasa i Kopeč osvojila je publiku koja je očigledno uživala u ovom prikazu jednog hermetički zatvorenog svijeta čija nam pravila nisu poznata, no čije umjetničke intencije intuitivno naslućujemo. (B. VINCEK; snimio D. ŠTIFANIĆ)