Vrlo energicno nabijenom izvedbom, koja u gledatelja pobuduje koloplet na trenutke vrlo teških emocija, na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula sinoc su se u sklopu 17. medunarodnog kazališnog festivala PUF pred brojnom publikom predstavili clanovi Ekstremnog muzickog kazališta iz Zagreba predstavom "Cefas".
Rijec je o autorskom projektu Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo, uz suradnju Teatra &TD i festivala izvedbenih umjetnosti Perforacije, koji pricu o pokušaju neuspješnog atentata mladih anarhista na bana Cuvaja u Zagrebu 1912. godine donosi kroz zanimljiv kazališni crossover eksperiment koji spaja glazbu, sliku, rijec i pokret. Njihovo istraživanje proizlazi iz išcitavanja arhivskih materijala iz knjige "Pobuna omladine 1911. - 1914." povjesnicara i publicista Josipa Horvata.
Dojmljiva "željezna" scena, ciji elementi u pojedinim trenucima služe i kao glazbeni instrumenti, zapravo je vjerna preslika tlocrta celije u kraljevskoj kaznionici u Mitrovici u kojoj je tada 19-godišnji August Cesarec, jedan od clanova skupine koja je pokušala atentat, služio svoju petogodišnju kaznu. No, osim fizicke scene na pozornici, clanovi ovog projekta uz pomoc zvuka, rijeci i projiciranih slika pokušavaju stvoriti prostor tzv. Stenjevecke republike, tajnog utocišta mladih anarhista.
Glumacku postavu predvodi Damir Bartol Indoš koji svojim energicnim nastupom malo koga ostavlja ravnodušnim, zatim tu je nagradivani Vilim Matula te Tanja Vrvilo, Nikolina Majdak, Adriana Josipovic i Kate Marušic. Osim njih, snažnu glazbenu podlogu pružaju Damir Prica Kafka i Miro Manojlovic.
Drugaciji pogled na našu svakodnevnicu i probleme s kojima se susrece materijalno, ali i duhovno osiromašen covjek ponudila je pulska performerica Ivana-Nataša Turkovic, koja je na potezu od Slavoluka Sergijevaca preko Portarate i Giardina pred brojnom pufovskom publikom, ali i slucajnim prolaznicima i turistima izvela performans "Buto-Neto".
Uz strogi nadzor pratnje u crnim, poslovnim odijelima (Josip Pino Ivancic i Barbara Caleta Markežic) te pomagaca/radnika (Boris Vincek) Turkovic je krenula na put zaštite ljudskog dostojanstva - pocinje kao kraljica u bijeloj haljini, a završava razgolicena, fizicki premorena i markirana crvenom bojom, poput kakvog komada mesa prije mesarske obrade.
Iako, na svojem križnom putu, tijekom kojeg se zaustavlja uz kontejnere i prebire po smecu skupljajuci plasticne boce kojih nikako da bude dovoljno da se namire svi nameti kapitalistickog sustava, autorica na kraju pronalazi "svjetlo na kraju tunela" i preživljava. (Roberto LICUL)