U filmu "Merde" Leósa Caraxa (2008.), bosi beskućnik gotovo akrobatskih sposobnosti iznenada izlazi iz otvora za kanalizaciju na ulicu i sistemski narušava blještavilo tokijskih izloga i njihovih nasmiješenih kupaca s vrećicama skupih brendova u rukama. Grabi ljudima mobitele iz ruku i baca ih na pod, žvače novine, unosi se u lice djece u kolicima, aktivira ručne bombe na najprometnijim lokacijama luksuznih dućana. Istražni postupak japanskog pravosuđa imenuje ga Gospodin Govno. I Ivana Sajko tekstom "To nismo mi, to je samo staklo" (2011.) izvodi na svjetlost pozornice protagoniste potpuno zgnječene samosvijesti, s jednako beskrajnom rupom u novčaniku i simetričnim osjećajem da će zauvijek ostati samo anonimni laboratorijski miševi neke okrutno ravnodušne civilizacijske kutije, iznutra trule - izvana prepune raskošnih izloga i reklama za još više trošenja. I u Tokiju i u Zagrebu, likovi pucaju od bijesa. Štoviše, likovi Ivane Sajko citatno preuzimaju rafalnu paljbu dokumentarnih američkih kriminalaca po imenu Bonnie i Clyde (poznatih u filmskoj verziji), dok gospodin Merde vodi osoban rat sa svijetom kapitalizma. Što smo više u 21. stoljeću, sve je više "malih" terorističkih obračuna s velikim nasiljem političke obespravljenosti.
Tiranija statusa
I na Caraxovoj filmskoj pozornici i na kazališnoj pozornici Ivane Sajko, tko god se osjeća "kao govno" prije ili kasnije ima potrebu razoriti sebe i svijet koji ga tako opisuje. I roditelji i djeca, kao dvije korske skupine drame "To nismo mi…", promatraju svoje odraze u izlozima dućana, kao glavnim ogledalima društvene vrijednosti. Progone ih sve te "savršene" odjevne kombinacije, a glad za njima kao da je jača i od stvarne neuhranjenosti. Ali čak i kad se nekako dokopaju pomodnih krpica, još uvijek se ne osjećaju doista vrijedno i ispunjeno. Kapitalizam ne želi da se kupovina ikada okonča i zato se uvijek moramo osjećati "loše" s onime što već imamo i gladno onoga čega još nemamo. Praznina te ideologije postaje toliko neizdrživa da, riječima dramaturga Ivana Penovića u programskoj knjižici, imamo već nekoliko generacija koji najradije ne bi više ni ustajale iz kreveta, ako ni zbog čega drugoga, onda zato da se pred svim tim "premijama" u izlozima ne bi osjećali posve bespomoćno i izbrisano. Redateljica Franka Perković glumačkom je podjelom opravdano rastočila granice između roditeljske i dječje generacije, ukidajući mogućnost da radikalno poništena ljudska bića ikada dosegnu zrelost. Svi su djeca. I djeca imaju djecu, poručuje predstava. I ne znaju što bi s njima.
Igračke s igračkama u ruci
Glumačka ekipa u sastavu Tene Nemet Brankov, Tine Orlandini, Matije Čigira i Bernarda Tomića pojavljuje se pred publikom s demoliranim lutkama u rukama, kao neka vrsta vječitih djevojčica i dječaka, s obiteljskim kaučem u pozadini i potrebom da javno priznaju koliko im je nepodnošljiva obična svakodnevica (scena i kostimi: Zrinka Ivandija Kirigin). Premda je predstava emocionalno ugođena u duhu groteske, sa stalnim iskoračajima glumaca prema gegu i humoru, nitko od protagonista ne uspijeva nas zavesti svojim ironijskim odmakom. Prije bismo mogli reći da ironijski premaz (primjerice, stalnog smješkanja Tine Orlandini) opetovano puca i otkriva mnogo tamniju građu osobne povrede, napuštenosti, tvrdoće lica, grčevitosti, usamljenosti. Jer likovi su prisutni na sceni kao pojedinačni glasovi i zasebni monolozi, a ne protagonisti neke međusobne relacije. Samo nekoliko puta u čitavoj izvedbi glumci se obraćaju izravno publici, ali ne i jedni drugima. Primiču stolac gledatelju ili se iz publike izdvaja dramaturg, prilazi izvođaču i postaje njegov izravni slušatelj. Ali i tada se ispovijest događa samo kao formalna gesta, ne i kao mogućnost obostranog ljudskog dijaloga. Dramaturgija Ivane Sajko gotovo nikada ne dopušta prožimanje likova; mnogo joj je bliža tragika višestruke međusobne izolacije. U samoj predstavi prisutan i glas autorice teksta, kao snimljeni komentar na račun filma "Bonnie i Clyde" Arthura Penna, ali moj je dojam da se glumci snažno i autonomno nose s vlastitom melodijom poetskog jezika kojemu se prepuštaju. Posebno je dojmljiva kombinacija blagosti i dubokog razočaranja u dionici Matije Čigira.
Prema živom jeziku
Najbolje predstave redateljice Franke Perković uvijek su se naslanjale na povjerenje u glazbenost i komornu intimnost jezika, bilo da se radilo o izazivačkoj kuknjavi i muklim bubnjevima Krležinih stihova o Petrici Kerempuhu ili o tihim solističkim kadencama duboke ljudske ispovijedi (primjerice u "Žabi" Dubravka Mihanovića). U tom je smislu i redateljičin rad na tekstu Ivane Sajko dosljedan nastavak odbijanja jezika kao potrošne, poslušne i "korisne" robe ljudske komunikacije, čemu je suprotstavljen jezik sarkastične prozivke, povika, neuspješne molitve, političke optužnice, dječjeg vapaja, ispovijesti, izvještaja s mjesta zločina. Upravo zahvaljujući uvažavanju poetskog intenziteta dramskog predloška, publika tijekom sat vremena izvedbe postaje povjerenica teksta. Za generacije čije su katedrale posve identični šoping-centri podignuti u Tokiju, Zagrebu, Londonu ili New Yorku, predstava "To nismo mi, to je samo staklo" svakako sadrži i materijal političke budnice i izravnost živog ljudskog obraćanja, zbog čega sama forma guste komorne izvedbe ustaje protiv svijeta otuđene virtualnosti koji živi izvan kazališnih zidova. U kazalištu, naime, jasno osjećamo da slika koja puca na staklu izloga i ekrana ne smije sa sobom ponijeti ljudske živote. Sajko je u pravu: mi nismo staklo tih sveprisutnih izloga, kao ni te lutke. Naprotiv, krhotine fantazme o idealnom izgledu i idealnom socijalnom statusu trebale bi nam donijeti olakšanje: zasluženi odmor od lažnosti kupoprodajnog spektakla. "To nismo mi, to je samo staklo" zaslužuje biti lektirni naslov srednjih škola, kao analiza mladenačkog beznađa na osnovi kojeg publika (bilo koje dobi) može zahtijevati posve drugačije uvažavanje. (Nataša GOVEDIĆ)