S poznatom pjevačicom Terezom Kesovijom razgovarali smo netom nakon njezinog novigradskog koncerta.
- Danas se trendovi u glazbi mijenjaju brže nego ikada i teško je opstati na sceni. Ući u 55. godinu karijere san je svakog glazbenika. Kako ste uspjeli? Da li publika osjeća Vašu iskrenost u interpretaciji ili je u pitanju nešto drugo?
- Publika je generacijama uz mene. U subotu sam konkretno na koncertu imala vrlo mlade ljude. Znači nešto postoji, ljudi vjeruju u iskrenu riječ, bilo ispjevanu ili izrečenu. To je fenomen iskrenosti, privrženosti i ljubavi prije svega.
- Do sada ste snimili 51 album i najavljujete novi. Po čemu će se on razlikovati od dosadašnjih?
- Krajem rujna treba izaći novi album, za kojeg uporno tvrdim da će biti i posljednji, no, mnogi se ne slažu s tim. On će se od ostalih razlikovati po drugačijem pristupu, po pjesmama koje su drugačije. Napominjem, ne izlazim iz svog klasičnog stila, međutim, one su modernije, bliže vremenu u kojem se živi. Vjerujem da će se ljudima svidjeti.
- Kako se pripremate za koncerte?
- Ja se uopće ne pripremam. Imam običaj još od malena, da se uvijek prekrižim prije nego izađem na scenu, tj. započnem koncert. To mi je ritual. Uvijek se pouzdam u svoje srce, osjećaje i u ljubav koju trebam dati. Ja imam školovani glas, flautista sam. Flauta mi je jako puno pomogla, s tim da sam u srednjoj glazbenoj školi pomalo i pjevala stare majstore. Također, pjevala sam u crkvenim zborovima kao solistica, tako da sam znala pjevati i Mendelsona, to je bilo zanimljivo. Ja sam zapravo kroz sakralnu glazbu upoznala tzv. svjetovnu, kojoj sam pristupila prvo u glazbenoj školi. Flautu sam izabrala jer je pastorala moj život i baš mi je zbog toga taj instrument bio najdraži. S njim sam započela i nažalost, završila. Sjećam se da mi je Arsen, za njegov rođendan, 28. srpnja, pokazao snimku Cimarosinog "Koncerta za dvije flaute" i komentirali smo kako su ostale samo lijepe uspomene. Nažalost, on je otputovao s tim uspomenama, a ja još uvijek živim s njima. Živim od uspomena, od prošlosti kada je sve bilo ljepše, bolje i ljudskije, unatoč siromašnom djetinjstvu.
- Što smatrate da je bitno za uspjeh glazbenika? Je li je glazbena naobrazba, izgled ili nešto treće?
- Izgled je najmanje važan, no, ne kažem da nije bitan. Najvažnija je ljubav kojom se pristupa, kako glazbi, tako i bilo kojem drugom segmentu umjetnosti. Ako se radi o glazbi, moraš ju upoznati. Ako ne temeljito, onda bar onoliko koliko treba. Baviti se glazbom, a ne poznavati ju, po meni je to svetogrđe, jedan izraz nepoštovanja prema onima koji to čine i prema samoj glazbi koja je zaslužila svu pažnju ovog svijeta. Glazba je jedina umjetnost kojom se izražava sve. To je teatar, to je drama, to je komedija, to je glazba. Što se izgleda tiče, ljudi vole zgodno stvorenje na sceni, ali ako je samo zgođušna, a ne zna pjevati, ili tekst ne zna prenijeti publici, ta njezina ljepota ne znači ništa.
- Da li se ljubav prema glazbi generacijski prenosi u Vašoj obitelji?
- Ja nisam prisiljavala nikoga da voli glazbu, niti mog sina, niti unuku Milu. Ako će ona voljeti glazbu i ako će se njome baviti, to je njezin izbor. Ja sam sinu prepustila sve, a on je izabrao ljubav za svoju zemlju, za zemljopis, ali i zemljopis i povijest zemaljske kugle. On je kao malo dijete pokazivao puno interesa za upoznavanje svijeta. Kada mu kažete odakle ste, on samo da ne pogodi kućni broj. Jako sam ponosna na njih. Imam sreću da imam divnu snahu, lijepo mi je s njima. Nikada nisam sanjala o svjetskoj slavi, jer da jesam, danas ne bih imala ovu predivnu obitelj. Zbog njih i za njih živim.
- Da li posjećujete koncerte Vaših kolega?
- Imam potrebu da čujem svoje kolege, to sam radila i dok sam živjela 20 godina u Parizu. Umjesto u shoppinge išla sam na koncerte. Išla sam na koncerte zbog toga da ako uočim nešto što meni nije prilagodljivo, onda ja to neću, ali ako nešto mogu ''ukrasti'' od njih i prilagoditi sebi, onda sam to isto rado činila. Ako čovjek ne gleda, onda niti ne vidi, ako ne promatra, onda niti ne uočava. Volim ići na koncerta kolega. Oni koji su na mojim koncertima stalni, moram spomenuti Gabi Novak, Jasnu Zlokić i Radojku Šverko. Miro Ungar, moj bivši suprug, sa svojom suprugom Sarom, također vrlo često dolazi. Imam krug ljudi koji su iz moje profesije koji rado dođu na moje koncerte i ja na njihove, kada je to moguće.
- U Novigradu ste da biste podržali svog bivšeg supruga, Miru Ungara. S njim imate uvijek dobre odnose. Da li je to teško postići?
- Bilo je razdoblje trzavica, to je normalno. Ljudi se rastaju, uvijek je krivnja negdje u sredini. Kada se shvati da je krivnja zajednička, ako smo ljudi, intelektualci, onda ćemo shvatiti i prihvatiti da se radi o dvoje ljudi, koji imaju zajedničkog sina. Mi smo danas jako dobri prijatelji, on je čovjek koji mi pomaže. I on i njegova žena Sara. Imamo lijep i kulturan odnos i više od toga. Jako mi je drago zbog toga.
- Na lijepom izgledu mogu Vam pozavidjeti mnogo mlađe žene. Otkrijte nam tajnu.
- Nemam ja nikakvu tajnu. Dosta tragedija sam proživjela u životu, zato se grčevito držim. Tajna je jedina u želji da budem tu, zbog moje publike, koja me voli. Tajna mi je u želji da nastavim tako, u pozitivnom stavu. U subotu sam recimo pjevala kao da mi je zadnje u životu. Kada me ljudi pitaju kako je bilo, odgovorim im da je bilo isto kao i uvijek. Moji nastupi su isti, razlikuju se samo po repertoaru. Ja sam ja i ne mogu biti prestati biti ja. Ili me ljudi vole ili me mrze, kod mene nema sredine. Možda i bolje. (Tea GRGIĆ)