Velika turneja Zlatana Stipišica Gibonnija "Toleranca" bliži se kraju - mjesto kulminacije: pulska Arena, 27. kolovoza. Nakon godine dana najavljivanja, Gibonni ce se opet popeti na binu u Vespazijanovom amfiteatru. Prije pet godina napunio je taj prostor i trosatnim koncertom oduševio publiku. Nazvali smo ga da cujemo kako teku pripreme i procakulamo o još nekim stvarima.
- Osjecate li nervozu pred koncert u pulskoj Areni?
- Uvijek ima nervoze, u smislu hoce li sve štimati, hoce li padati kiša i te stvari, više me to brine. A publika i ja smo vec odavno "domaca" ekipa jer imamo jedan familijaran odnos pa znam da ce s te strane sve biti u redu, da ce biti odlicno.
- Tko ce sve gostovati na koncertu?
- Bit ce ljudi koji su ucestvovali na albumu "Toleranca". Ovaj je koncert na neki nacin best of jer moram imati respect prema svim ljudima koji su došli na koncert. Ima puno pjesama koje su nekakav "soundtrack" života, uz koje su se ljudi zaljubljivali i odljubljivali, bolovali i odbolovali tako da moram onih 20 pjesama koje su bile kljucne kroz sve godine odsvirati, kao i neke nove koje su obilježile zadnje dvije godine. Doci ce londonski gospel zbor koji djeluje u nekoliko formi, od kvarteta do njih 20, a ja sam ih iskoristio otprilike u onoj srednjoj varijanti za pjesmu "Slavim ove dane što si tu". Oni znaju nekoliko mojih pjesama. Veliki je gušt raditi s ljudima koji su suradivali s vrhunskim glazbenicima poput Paula McCartneya, Georgea Michaela.
- Hoce li doci i Urban koji tu blizu živi?
- Da, naravno. Možete to slobodno napisati, da inace ne idem nikad u reklamu s popisom svojih gostiju jer ne želim da ispadne da ih upotrebljavam u komercijalne svrhe, nego prvenstveno u muzicke. Mogu ih najaviti kroz novine, kroz ovakve intervjue ili nekakav razgovor na radiju, ali na plakatu ili kroz reklamu ih nikad nisam eksploatirao.
- U zadnje je vrijeme jako popularan naš sugradanin, celist Stjepan Hauser. Biste li voljeli jedno sutra suradivati s njim?
- Na njega sam na jedan specijalni nacin dosta ponosan iz razloga što sam jedan od clanova Zaklade Adris koja mu je dodijelila stipendiju još prije par godina. Nisam ja taj koji je prepoznao njegov talent, ali mi je drago da sam ucestvovao u tome da mu se pomogne kad je bio na pocetku. Meni je, ustvari, Oliver prvi rekao da ima jedan mali, cudo u Istri, "ništa mu ne moraš govorit, sve zna". Poslije mi je Urban pricao o njemu jer ga isto zna iz dana prije ove velike afirmacije. Svih nas veseli da lipo radi i da mu to ide.
- Kad se govori o vašoj popularnosti, možete li sjesti u neki kafic u Splitu, Puli, Zagrebu ili drugdje bez da date koji autogram ili da vas netko nešto ne pita?
- Mogu, mogu. Ima tih situacija, naravno.
- Jedan popularni talijanski pjevac otišao je svirati na ulicu, ocekujuci da ce ga prije ili poslije ljudi prepoznati. To se nije dogodilo i razocarao se zbog toga. Biste li se vi mogli zamisliti u toj situaciji da se postavite inkognito kao ulicni svirac i da vas nitko ne prepozna?
- Super test moje "pojavnosti" bio je kada sam jednom ušao u jednu banku u Padovi, morao sam nešto mijenjati. Ej, koja je uzbuna nastala medu zaštitarima (smijeh), ima sam dugu kosu i shvatio "Aha, ovo je moja realnost" (smijeh). Ovdje sam gospodin umjetnik, a tamo sam bio gospodin sumnjivac. Malo sam ovime želio ilustrirati da ne živim u oblacima. Svjestan sam da me ljudi respektiraju zbog moga rada, nemam neki baš ultrazvjezdani status. Ljudi vole moj rad, pa tko me voli, voli me, tko me ne voli, ne voli. Kod mene je sve to toliko jasno da necu poletjeti kao napuhani balon.
- Je li vam netko od kolega glazbenika ili kriticara rekao "Gibo, pazi se da ne poletiš"?
- Uljudno su mi to govorili. Puno je bilo njih što su mi govorili "Cuvaj se da ne poletiš" pa su oni poletjeli. Da ti u svoju obranu nešto kažem, ono kad sam bio u Berlinu i kada sam bio clan benda V2 upoznao sam Ozzyja Osbournea, pa Lemmyja iz Motorheada i neke druge koji su bili kraljevi u toj branši. Oni, za koje cijeli svijet zna i koji su imali tržište od nekoliko milijardi ljudi, bili su normalniji nego ovi neki naši što pjevaju na Prvom pljesku.
- Zanimljivo, kad ste vec spomenuli, kako vi doživljavate ostatak te hrvatske scene, ima li tu puno ega, ili je vecina prizemna?
- Ako gledaš pošteno, onda prava neka muzicka zvijezda bio bi Oliver Dragojevic zato što je od 1967. medu prva dva što nije lako, a to se odužilo vec 40 godina. Prave zvijezde su za mene ljudi kao pokojni Mate Parlov. Kada nekome za njega kažeš, ne trebaš ništa objašnjavati. On je bio prava zvijezda.
- Na koncertima, kao što je bio onaj nedavno kod Raklja, volite sici medu publiku, sjesti medu nju. Da li vam tada ljudi želi nešto reci, uhvatiti vas, jeste li na ovom ili drugim koncertima u takvim slucajevima doživjeli neke posebne dogadaje?
- Svaki put. Uvik se desi nešto posebno zato što mi ljudi imaju priliku nešto reci i ja njima tako da je to uvik super. U Raklju kada smo svirali, sišao sam s bine zato što je Oliver imao svoj dio programa i meni je bilo glupo da sidim pored njega kao neka miss turizma. Išao sam u publiku sjesti i pogledati, to mi je prirodnije stanje nego da budem gore za ukras.
- Kada ste prvi, ili zadnji, put sebi rekli "Ovo mi je škola"?
- Svakodnevno to govorim, ne brini.
- Koji bi bili ti neki dogadaji, o kojima možete pricati u javnosti, a nakon kojih ste zakljucili "... I drugi puta cu pametnije"?
- To su oni dogadaji kada se radi o odnosima s nekim ljudima, mislim da covjek mora u ljudima uvijek gledati bolju stranu. Postoje ljudi kod kojih je normalno da kada izostane ta vrsta opreza, to se tebi može razbiti o glavu. To obicno neceš doživjeti od normalnih ljudi nego od onih koji su vezani za posao kojim se baviš. Obicno ljudi kada namirišu neki svoj interes znaju promijeniti lice. Od bližnjih nisam imao neka velika razocarenja zadnjih godina.
- Jeste li inace osoba koja se lako da isprovocirati ili smatrate da ste tolerantni?
- Prije nisam znao što je u mojoj nutrini. Mislim da sam covjek koji je strašno temperamentan i brzo planem, zato se i zalažem za toleranciju medu ljudima. Ne mogu, niti želim, druge ljude uciti pameti ako i sam ne znam o cemu govorim. Ja tocno znam o cemu govorim. Nekad se dogodi da prešutiš dva, tri puta kada trebaš reagirati na nešto glupo, a onda se izdereš na nekog nevinog koji se žurio preko reda kod doktora i onda shvatiš da mu je teže nego tebi. Ne znam zapravo kojim primjerom to opisati...
- Pretpostavljam da vam onda muzika služi kao ispušni ventil, za opuštanje?
- U doba dok je postojao LP, kasnije CD, dobar album, dobra knjiga, znao sam da ti nešto takvo može promijeniti život nabolje kao što je meni, ako naideš na pravu stvar, pravu rijec, ako naideš na pravog kantautora, pravog pisca, dobrog pjesnika.
- Koju biste knjigu ili pisca preporucili?
- Mnoge bih mogao preporuciti, ali ovisi tko me pita. Ljudi koji su skloni suditi nekome, koji su uvjereni u svoju pustu, veliku razboritost i inteligenciju preporucam knjigu "Grobnica za Borisa Davidovica" od Danila Kiša. Izvrsna knjiga koja ti pokazuje kako te okolnosti dovedu do toga da cesto covjek bude slab i ide ispod svog kriterija. U zadnje vrijeme, posljednja velika, nezaboravna knjiga koju sam procitao je "Zovem se Crvena" od Orhana Pamuka. To je velika knjiga kao što mi je velika ploca, ne znam, "Joshua tree" od U2 ili "Dark side of the moon" od Pink Floyd.
- Nakon što ste snimili sve ove albume koji su produkcijski dosta jaki, jeste li razmišljali da snimite, kao što je netko preporucio, jedan album koji bi bio akustican, bez puno produciranja ili cak na kojem biste samo vi pjevali i svirali, no nešto potpuno, potpuno drukcije u produkcijskom smislu od ovog što ste sada radili?
- Jako bih volio, to bi ustvari bio moj izvorni oblik, da ljudi cuju kako pjesme zvuce kada su u mojoj sobi. To bi isto bilo interesantno.
- Kada je prije dva tjedna u Cavoglavama nastupio onaj poznati pjevac i doveo 80 tisuca ljudi, jeste li možda rekli sebi "K vragu i svemu, to bih i ja volio, toliko ljudi privuci na koncert"?
- Ne razmišljam o tome. Moram biti stvarno iskren jer u laži su kratke noge da ne bih jedan rekao jedno, a drugi dan drugo. Kako bih rekao... Imao sam koncert nedavno u Šibeniku, penjem se na pozornicu i jedan tip kojeg znam vuce me za rukav i govori "Nešto ti moram reci" a ja mu odgovaram "Nemoj mi prijatelju reci nešto naopako, želim biti dobre volje dok idem na binu". A on meni "Nije naopako, bit ce ti drago". Dovukao mi je svoju ženu i dijete i kazao da su bili na mojem koncertu kada sam publici rekao da budu dobri, odu doma i naprave dicu. "Mi smo te poslušali", objašnjava mi. Meni su te neke ljudske stvari najveci uspjesi. To me više raznježi, simpaticnije mi je i ljudskije nego da mi netko kaže da sam vec mjesec dana broj jedan na top listi. Ovo mi je nekako najdraže. Vidim da je moja muzika ostavila nekog traga kod ljudi na neki najpozitivniji nacin, tako da, vjeruj mi, nisam ljubomoran na tudi uspjeh. To što je meni uspjeh, to je na jednoj skroz drugoj strani. (Razgovarao Mladen RADIC)