Želeći dogovoriti razgovor s Martinom Račić, odbojkašicom koja se posljednje dvije sezone okitila naslovom prvakinje Hrvatske s dva različita kluba, odlučili smo se za "tradicionalni" pristup i njen broj telefona zatražili od - njezinog oca. Naravno, s obzirom da je čovjek nekad radio u banci, to nije moglo proći bez protuusluge koja, srećom, nije zahtijevala posezanje za novčanikom, niti plaćanje nekakvih kamata. "Pitaj ju, molim te, kad se već jednom misli smiriti", bila je molba roditelja kojeg je nemirni duh njegovog djeteta posljednjih godina koštao i ono malo kose što ju je imao na glavi. Priština, pa četiri godine Long Island Universityja u New Yorku, da bi nakon povratka s one strane "Velike bare" uslijedilo malo Finske, pa malo Grčke i onda dolazak u matičnu OTP banku. Ne za stalno, jer nakon godine i pol dana u Puli uslijedilo je isto toliko u Zagrebu, da bi pred ovu sezonu Martina stigla u Poreč. Bio je to svojevrstan splet okolnosti, jer je tijekom ljeta opasno bila "zagrizla" za odbojku na pijesku.
- Istina, bila sam i u Americi mjesec dana, pripremala se, ali na kraju sam se ipak odlučila za dvoranu. S obzirom da sam od ranije imala ponudu Poreča da im se pridružim, po povratku u Hrvatsku sam ih kontaktirala, pitala da li poziv još uvijek vrijedi i to je bilo to - prisjetila se Martina Račić svoje odluke zbog koje nije zažalila, jer joj je donijela nešto s čime se rijetki sportaši mogu pohvaliti, dva naslova u nizu s dva različita kluba. - Svaki naslov ima svoj gušt i oba su mi jednako draga, a najveću draž nekako nosi činjenica da sam oba osvojila u istoj dvorani, u Domu odbojke "Bojan Stranić". Prvi je uvijek prvi, prisutno je bilo puno emocija, no lanjska Mladost je stvarno bila jaka ekipa. Na svim pozicijama imali smo odlične igračice, na klupi kvalitetne zamjene za svakog, tako da se taj naslov očekivao. Odmah smo znale, to će biti naše i to uopće nije bilo upitno. S Porečom je ipak bila druga priča, jer je malo tko za nas vjerovao da možemo otići do kraja, naročito nakon lošijih utakmica u drugom dijelu sezone. Usto, naslov smo osvojile tako što smo Mladost svladale na njihovom parketu dvaput u tjedan dana, što nije mala stvar. Daleko od toga da su između nas ostali neki repovi, sa svim sam tim curama ostala u dobrim odnosima, ali ipak je riječ o ekipi čije ime nosi određenu težinu i zato mi je ovaj naslov možda još i draži.
Premda je do oba naslova stigla rezultatom 3-0 u finalnoj seriji, bile su to sve, samo ne lagane utakmice koje su se ove, ali i prošle sezone, ukupno rastegnule na 14 setova.
- Lani smo protiv Kaštelanki imale prednost domaćeg terena i nekako mi je u najemotivnijem sjećanju ostala druga utakmica koju smo dobile na njihovom parketu, jer smo znale da je to - to i da nam nitko ne može uzeti naslov. Ni ove godine emocije nisu izostale, ali ovoga je puta bilo i dosta nervoze, što se najviše moglo vidjeti u trećoj utakmici. Sve smo bile kao na iglama i nervoza se mogla rezati u zraku, naročito kad smo izgubile četvrti set u kojem smo vodile 24:22. Srećom, Miki nas je uspio spustiti na zemlju i srediti - nije Martina propustila spomenuti trenera Stojakovića. - U drugom dijelu sezone počele bi dobro utakmicu i onda kao da bi se nešto dogodilo u našim glavama, samo bi stale, gledale jedna drugu, a poeni su odlazili na protivničku stranu. Psihički smo bile pale i prije polufinala smo bile otpisane, barem na papiru. Onda je to Miki nekako prelomio, puno je pričao s nama, proživljavao skupa s nama sve šokove i na kraju nas je uspio izvući. Vjerovao je u nas, to je bilo najbitnije, u trenucima kad je malo tko vjerovao, i to nam je dalo dodatnu snagu. (I. CEROVAC)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU