Vjerovanje i računanje Suzana Matić: "Koliko sam puta okidala s boka", zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2015.
U središtu pažnje zapisivačice i pripovjedačice fragmenata i naoko dnevničkih zapisa u ovoj zbirci je njeno tijelo. Pripovijedanje o vlastitim udovima i kostima, rjeđe organima, ima funkciju dijagnosticiranja stanja organizma kao cjeline, ali ne uvijek, ili uopće ne, u pukom medicinskom smislu.
Od održivosti mehaničko-tehničke cjeline važnije je stanje emocionalnog i egzistencijalnog ustroja, ne samo organizma kao biološkog tijela, već i osobe i njene duhovnosti. Stanje uda ili kosti tako navješćuje narušenost funkcionalnosti ukupnog psihosomatskog integriteta, a dramatsku napetost u priču unosi svojim otkazivanjem, svojom neposlušnošću, svojom neusklađenošću s cjelinom.
Time ne postaje, kao u drugim sličnim prozama koje se bave osvješćivanjem ili personifikacijom dijelova ljudskog tijela, odmetnuta individualnost kao mogući odraz odupiruće podsvijesti, već gradi sliku savršene nesavršenosti, tima koji mora funkcionirati i kada jedan njegov član djelomično ili potpuno zakaže ili iznevjeri.
Na taj način se mogućnosti ne dokidaju, samo se do pobjede traže drugi putovi, možda složeniji i bolniji, ali ne i neizvjesniji. Vlasnica tih kostiju koje se lome, zglobova što se nenadano iskreću, kičme koja zaboli u najnenadanijem trenutku, slabih koljena zbog kojih se skanjuje na odlučan skok, prstiju često nevještih u prebiranju životnih izbora, pripovjedačica dakle, žena je u najboljim godinama koju pokatkad muči odjek nekog krivog izbora iz prošlosti, ali i neizvjesnost izbora ponuđenog u sadašnjosti.
Svakodnevni je to život ispunjen svakodnevnim trivijalnostima poput buđenja, hranjenja, oblačenja, brige o djetetu, hobija (najčešće fotografiranja), rekreacije (najčešće trčanja, kojim je pripovjedačica posebno opsjednuta, iako joj ono izaziva najviše tjelesnih problema), te mnogih trenutaka čekanja. Mnogo zapravo ima "društveno uvjetovanih" čekanja u ovim pričama, od čekanja da djetetu završi lekcija u glazbenoj školi, do čekanja na red kod liječnika, primjerice, a čekanje je u užurbanom urbanom životu ponekad bogomdana, a ponekad pak silom nametnuta dokolica. Dok se čeka, sjećanja lete u prošlost, poglavito ka stvarima, bićima i pojmovima kojih u sadašnjici nedostaje. Ljubav je tu posebna kategorija, jer se u prisjećanjima na mahom sretne trenutke davno iščezlih ljubavi, ali i u maštarijama o onima koje bi se tek mogle ostvariti, ponovno isprepliće tjelesno s emocionalnim, kao da se tim ispreplitanjem želi naglasiti izuzetna ranjivost duše nastanjene u tijelu izuzetno sklonom ozljedama.
U tim svojim medicinsko-emocionalno-filozofskim promišljanima pripovjedačica naspram čitatelja gradi sliku sebe kao zahvalne i empatične osobe, kao poželjnog emocionalnog partnera, kao osobe nesklone naglim rezovima i naprasnim odlukama. Zato u sferama tajanstvenosti ostaju razlozi zašto je pripovjedačica sama, ili se takvom, barem u većem dijelu priča, pričinjava ili prikazuje. Je li ljubav kao dubinsko i potpuno dijeljenje kontraindicirana povećanim potrebama ili preventivnim oprezima? Radi li se tu o nekom uspješno prevladanom krahu, nakon kojeg se nastavak života pokušava graditi tako da nalikuje na potpunost?
Je li u pitanju nešto što nas se zapravo ni najmanje ne tiče, nešto što naprosto nemamo pravo znati jer nam je ponuđena ona strana osobnosti, pa čak i intimnosti, koja jest namijenjena otkrivanju i dijeljenju, dok druga to naprosto nije? Ili je možda u pitanju minuciozno detektiranje onih razina usamljenosti s pripadajućim i pratećim strahovima i čežnjama koje su imanentne svakom emocionalnom biću bez obzira na njegov formalni ljubavni status?
Evo, recimo, scene kad pripovjedačica s bolnim koljenom odlazi k liječniku, pa s nevjericom prihvaća njegov savjet da treba mirovati. I kaže on njoj: "Gospođo, ja sam liječnik. Ne vjerujem u čuda". Ona pak odgovara: "Ni ja. Ja računam na njih". Drugom pak prigodom kaže ona sama sebi: "Sljedeću bajku nećeš više graditi od svoga rebra! Tko želi u tvoju bajku, neka donese vlastito!". U trećoj je pak prilici pripovjedačica spoznala da "jedna od njenih ljubavi po svojim simptomima nije bila ljubav nego prije klasični srčani udar". Ali se preživjelo. (Davor ŠIŠOVIĆ)