Igor Grbić: "Knjiga priča", zbirka priča, Hena com, Zagreb, 2015.
Nominalno, ova knjiga želi biti konceptualna te rekonstruirati povijest metoda usmenog i književnog pripovijedanja od vremena duboke prošlosti u kome se rađao nagon za pripovijedanjem do vremena
sagledive budućnosti u kome se pripovjedačka estetika drastično minimalizira.
Također, osim pripovjedačkog literarnog stila, ova je knjiga željela dati i presjek raspona pripovjedačkih motiva kroz povijest pripovijedanja, od kozmogonijsko-mitoloških preko epsko-junačkih do egzistencijalističkih, pop-kulturnih i onih iz sfere književnosti apsurda ili futurističkog dadaizma.
Usprkos tim naglašenim označiteljima ove knjige, meni je najdraže sagledavati ovu knjigu ne kao neki leksikonsko-enciklopedijski pripovjedački kompendij, već kao zbirku izvrsnih priča u kojima je Grbić učinio novi kvalitativni odmak u odnosu na svoje dosadašnje pisanje, već dokazano i priznato kao fascinantno.
A to je Grbićevo pripovijedanje, originalno i prepoznatljivo u moru književne produkcije, karakteristično po vrlo pomnom izboru riječi i visokoumjetničkom njegovanju pripovjednog jezika, toliko njegovanog da često prelazi u vrlo profinjeni humor.
Grbićevo pripovijedanje zatim karakterizira istančano meandrično fabuliranje, pričalačka dinamika u kojoj nema mjesta ni potrebe za zadržavanje na pomnijim opisima. Metafore su kratke i snažne, češće formirane tako da pružaju više mogućnosti daljeg razvoja raspleta nego podcrtavanju očiglednog, i više usmjerene ka naglašavanju izjalovljenih namjera protagonista nego njihove fascinacije onim što ih neposredno očekuje.
Neki bi to nazvali pjesničkim jezikom ili pak poetskim pripovijedanjem, pa i autor sam voli naginjati takvim tumačenjima svoje proze, no ja se tome blago protivim: ne treba drugim estetskim kriterijima opravdavati genijalnost pripovjedačke vještine koju Grbić u ovim pričama više nego uspješno njeguje: nikakva poezija ne bi mogla kompenzirati ovako zgusnutu prozu, bogatu faktografskim i fabularnim detaljima, dakle rudimentarno pripovjedačkim elementima.
Izbor likova i okidača za ono što im se događa u pričama "grbićevski" je originalan i samosvojan, od "svijesti" koja traži utočište u dovoljno zaslužnom tijelu ili pak dvojnika iz ovozemaljskog i onostranog svijeta, preko pogrešnih nositelja stereotipnih povijesnih uloga u arhetipskim ratnim događanjima, do, recimo, likova koji su oličenje birokratskog ideala pravičnog i zakonitog postupanja, ili takvim kojima hendikep određuje svjetonazor - bilo da je sudbina, bilo da je trend; a pri kraju zbirke nekoliko je distopijskih priča u kojima su identiteti likova svedeni na brojeve, znakove, artificijelno-mehaničkim imenovanjima potisnuti na razinu malih kotačića u velikome sustavu, no ako taj mali kotačić pukne, opet se otvaraju zanimljive mogućnosti.(D.ŠIŠOVIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU