Nakon što je prije tri godine otvorena u Margheri (blizu Venecije), te zatim u Pazinu i prošle godine u talijanskom gradu Villa Lagarina (Trentino), velika izložba slika i skulptura petorice umjetnika koji se svojim radovima bave fenomenom egzodusa i izbjeglica otvorena je i u grožnjanskoj Gradskoj galeriji Fonticus.
Otello Mamprin, Gianfranco Quaresimin, Cesco Magnolato, Guido Baldessari i Marino Jugovac na izložbi "Egzodusi - Esodi" predstavljaju djela koja svojom temom, izvedbom i dojmom kojega ostavljaju na posjetitelja, mogu biti postavljena i u najveće svjetske galerije.
Noviji radovi
U odnosu na prvi postav, u Grožnjanu je izložba dopunjena novijim radovima kojima umjetnici progovaraju o sudbinama, strahovima, tjeskobi i neizvjesnoj budućnosti ljudi koji su morali, ali još i danas moraju, napustiti svoj dom. Izložbu je otvorio načelnik Općine Grožnjan Claudio Stocovaz zahvaljujući renomiranim umjetnicima na likovnom iskazu često tragičnih sudbina, te na dolasku i postavljaju te vrijedne izložbe u Gradu umjetnika. Nažalost Guido Baldessari je u međuvremenu preminuo, a Cesco Magnolato zbog bolesti nije mogao doći u Grožnjan. O njihovim radovima, kao općenito o toj temi i nastanku ove kolekcije govorio je profesor Gainafranco Quaresimin, a jedan od idejnih začetnika slikarskog doživljavanja egzodusa Otello Mamprin, zahvalio se kolegama i svima koji su pomogli održavanje ovih prezentacija u nekoliko galerija.
- Autori propituju recentni povijesni trenutak dovodeći u sumnju institucionalizirane konvencije. Teritorij planeta parceliziran je vlasništvom, nacionalnošću ili vjerama. Mnoge ratne formacije operiraju pod krinkom obrane, a zapravo su prikrivene interesne spletke. Mostovi spajanja postali su mjesta kontrole. Za razliku od povijesnog, umjetničko dokumentiranje kao akcija, uvijek je priča i evocira neponovljivost doživljenog vremena. Ovaj projekt nudi provokativnu sliku nesigurnosti trenutka. Umjetnici, oslanjajući se na memoriju, konstruiraju, destruiraju i rekonstruiraju povezanost lokacije i evokacije, materijalnog i nematerijalnog. Umjetnici u prostor galerije često unose velike formate ili trodimenzionalne predmete. Kao da žele osigurati što više prostora za aktere, u ime kojih progovaraju, rekao je prigodom predstavljanja projekta kustos galerije Eugen Borkovsky, te predstavio autore i njihove izložene radove.
Guido Baldessari radove formira na način kompjuterskih simulacija oblika. Uvođenje snažno koloristički nametljivih detalja, dodatno aktivira područje slike. Ove formacije, na tragu fraktalnih struktura, mogu evocirati energetske mijene i na područjima emocionalnih situacija. U kontekstu ovog projekta, čitamo ih kao snažno izgovoreno sudjelovanje u emocionalnom doživljaju progonjenih, a na simboličan način ilustriraju unutrašnju srdžbu, nezadovoljstvo, poniženje i nemogućnost iskaza svog neslaganja s nametnutim.
Cesco Magnolato predstavljen je u ovom projektu slikarskim radovima. On niže segmentirane kadrove na kojima ne nedostaje značenja, poruka, asocijacija. Vješto koristeći dijeljenje područja slike na sekcije, umjetnik, osim detalja nudi asocijativne oblike segmenata. Simbolične i čitljive su poruke ovog umjetnika. Ilustrativnost nije banalna. Kombinirajući prirodne nedaće fenomena valova, nekvalitetnog plovila i prestravljenih fizionomija, umjetnik postiže dramatičnost. Problematizacija teme ovog projekta izuzetno je ostvarena.
Otello Mamprin postaje provokatorom u trenutku kad tu, formalnu, ali prirodnu označenost ljudi, podastire kao okosnicu svojih promišljanja. Jer, što zna prst i raspored njegovih crtica o našim osjećajima, o našim doživljajem svijeta? Otello, unutar ovog projekta, nudeći segmente koji sugeriraju ideju nečitkosti teksta, dokumenta, proširuje temu na rigidnost činovništva. Odmah se prisjećamo grubih zabrana pristupa, useljavanja, čak i onog željenog. Nažalost, otisak prsta jedino može poslužiti identifikaciji umrlih u egzodusima. Otello Mamprin svoj otisak nudi provokativno, kao povod za promišljanje u stanju civilizacije.
Tijelo bez lica
Možda najsenzibilnije, s najmanje napora i sa sasvim diskretnim naznakama, temu projekta propituje Gianfranco Quaresimin. Umjetnik slika ljudsko tijelo oduzimajući mu lice. Već ovime signira kako svi u nekom trenutku mogu postati izbjeglice, prognani. Iako umjetnik nago, nježno ljudsko tijelo ponegdje okružuje predmetima ili bićima koji nose ideju opasnosti, oni ostaju pasivna ugroza. Tijelo kao da ostaje hrabro unatoč grču koji iskazuje nelagodu. Čini se kao da situaciju prognanosti umjetnik uspoređuje s odlaskom s ovoga svijeta. Kao da želi reći da je i smrtni trenutak prekretnica i da nakon njega nismo više na svom teritoriju.
Grožnjanski kipar Marino Jugovac spaja tri moguće priče ujedinjujući ih u instalaciju koja obiluje asocijacijama. Najdrskiji i najreskiji oblik je svakako spoj metalne pile čija je putanja zaustavljena u drvenom trupcu. Izazivajući dojam opasnog, podsjeća na bodljikave prepreke. Drugi niz elemenata ove prostorne instalacije asocira na uveličane kovanice. Pobacane na pod, pokazuju prezir. Tu je i treća grupa objekata ili oblika koja asociraju na kor, zbor koji vodi radnju u antičkoj tragediji. Ovi oblici ne izgovaraju ideju. Oni postoje. Unutar postava elementi ove kompozicije ne moraju biti grupirani zajedno. No, oni će i dalje nositi ideju opisanih značenja. (Napisao i snimio Luka JELAVIĆ)