Kako li mu samo uvijek uspijeva zauzdati emocije? Zabiti dva pogotka u polufinalu Europskoga prvenstva i ne eksplodirati od srece i zadovoljstva? On nece urlikati kada postigne važan pogodak kao nekad njegov slavni sunarodnjak Marco Tardelli. On ce se radije obracunavati s trenerom koji ga je iz opravdanih ili neopravdanih razloga vadio iz igre ranije negoli je ocekivao.
Ili ce jednostavno strgnuti sa sebe dres, napeti mišice isklesana torza što jace može i mrka pogleda promatrati oko sebe delirij u plavom. To je Mario Balotelli. Ekscentrik i nevjerojatno dobar nogometaš.
Tko je, dakle, uistinu taj tamnoputi mladic koji je u cetvrtak Varšavi dodirnuo zvjezdane trenutke i odveo azzurre u finale europske smotre?
Da, on jest "bad guy", zlocesti decko talijanskoga i engleskoga nogometa, izvrstan materijal za britanske tabloide cija naklada nadmaši rekorde svaki put kada na naslovnicama osvane neka njegova nepodopština.
Vecina prica o Balotelliju je ipak prenapuhana, koliko god Mario iz tjedna u tjedan davao medijima dovoljno povoda za naslovne price. Jednoga dana mu je dodijalo pa je u listopadu prošle godine pogodak protiv Manchester Uniteda proslavio isticuci natpis na majici ispod dresa: "Zašto uvijek ja?".
Njegov sunarodnjak i trener u Manchester Cityju Roberto Mancini ovako je svojedobno govorio o Mariju: "Kad bih mu bio trener u iducih deset godina, svaki dan bi možda od mene dobio šaku u glavu da se malo opameti. Ne mogu s njim pricati svaki dan, trebao bi mi psihijatar, ali cesto pricamo, jer ne želim da njegova kvaliteta propada. Ako ne bude najbolji nogometaš na svijetu, to ce biti samo njegova krivica, jer on ima baš sve".
Mancini je u pravu. Treba li, uostalom, bolje preporuke od varšavske rapsodije? Dva pogotka, ali kakva... Najprije savršen tajming u skoku, Badstuber i Neuer na krivoj nozi, a lopta u mreži. A drugi... Savršen osjecaj za prostor i eksplozija. Sprint koji cupa busenje i udarac koji para mrežu. Da ostaneš bez daha.
Samo Mario Balotelli i Cesare Prandelli znaju zašto je najopasniji talijanski igrac prerano napustio travnjak stadiona u Poznanju u utakmici protiv Hrvatske. Jer, Balotelli je dugo ostao tema dana u hrvatskom kampu Sielanka. Kako i ne bi. Zbog njega su se hrvatski nogometaši medusobno sudarali, Pletikosa strepio cim bi zamahnuo prema lopti, Corluka i Schildenfeld bili razapeti kao na trapezu.
Zašto? Zato što protiv Balotellija sve taktike ovoga svijeta padaju u vodu. Ne možeš ga cuvati na prsima, a ako mu ostaviš metar prostora više nemaš nikakvih izgleda. Snaga, brzina, dribling, udarac... I nevjerojatna karizma kojoj se ili dive ili ju preziru.
Šteta što mišici nisu izdržali malo duže. Mario je u cetvrtak zaslužio standing ovations. Bez obzira na to što bi bilo onih koji bi zviždali... Medu Hrvatima je, na žalost, bilo i onih koji su ga gadali bananama. Njima na dušu. I veliku sramotu.
Svi oni koji ga s pravom ili bezrazložno etiketiraju, neka zavire u galerije internetskih portala i medu inim fotografijama poslije polufinalne utakmice s Njemackom pronadu dirljiv zagrljaj s majkom Silvijom, kojoj je posvetio pogotke, i nježan susret s Cassanovim sincicem Christopherom. Zlocesti decko? Ma, dajte, molim vas. Dok ne upadne u prvu nevolju... To je Mario Balotelli.