Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Dešković iz Kostanjice dobilo je priznanje prema glasovima čitatelja Večernjeg lista za najbolji OPG u Hrvatskoj. Rezultat je to završnice projekta kojega četvrtu godinu vodi Ministarstvo poljoprivrede i Večernji list kojim se biraju najbolji proizvođači, promovira poljoprivreda i proizvodnja hrane. U projektu je ove godine bilo uključeno 60 obiteljskih gospodarstava o kojima su u tom dnevniku i na Hrvatskoj televiziji pisane priče i pravljeni prilozi. Svaka županija mogla je predložiti po četiri predstavnika, a nakon predizbora među 24 najbolja hrvatska obiteljska poljoprivredna gospodarstva, kao jedini predstavnik Istarske županije, našlo se i gospodarstvo obitelji Dešković iz Kostanjice.
Primjer drugima
- Svakako smo zadovoljni ovim priznanjem, drago mi je što su čitatelji kroz priču u novinama i priloge na televiziji mogli prepoznati naš trud koji ulaže cijela obitelj. Bio je to i lijep doživljaj, upoznali smo se međusobno, razmijenili iskustva, muče nas isti problemi, radimo slične poslove pa smo lako našli zajednički jezik, kaže Franco Dešković koji je u ime obitelji primio priznanje u Ivanić Gradu.
Obitelj Dešković je primjer drugima po mnogo čemu. Tri složna brata, Giuliano, Franco i Maurizio nastavili su dugu obiteljsku tradiciju, sva trojica ostala na zajedničkom imanju, imaju i svoje obitelji, ali svi žive zajedno, pod istim krovom. Njih trinaestero. U užoj obitelji toliko, a 25 članova ukupno… I sve štima, posao ide, a posla i previše. Sestra Giuliana se priključuje, pomaže i sa svojom obitelji. A posla na imanju Deškovićevih ima uvijek. Kako i neće biti kad rade na više od 80 hektara zemlje, imaju oko 1500 stabala maslina, oko 15 hektara je pod vinogradima. Uzgajaju stoku, imaju dvadesetak krava, nešto manje svinja, prodaju mlijeko… Sami proizvode hranu za stoku, siju žitarice, baliraju sijeno... Poznati su kao proizvođači vrhunskog pršuta, ali i domaćeg sira. I svega ostalog. Sve što ova vrijedna obitelj radi, radi najbolje. I teško je naći neku sličnu obitelj. Ne samo što se tiče vrhunskih vina, maslinovog ulja, pršuta ili sira, nego i zajedništva koje se ne susreće svaki dan.
Vrhunska vina
U njihovim su podrumima vrhunska vina, najviše teran, malvazija i refošk. Tu je još pinot sivi, muškat, cabernet franc, chardonnay i rose. Proizvedu između 60 i 80 tisuća litara vina godišnje. Sva su vina godinama kićena priznanjima. Na posljednjoj Vinistri u Poreču opet se često spominjalo vino obitelji Dešković iz Kostanjice. Njihov teran dobio je još jednom visoko, najviše priznanje, šampionsku titulu pod imenom Terra mia, zna se iz kojih razloga. Ali, njihov je teran jedinstven, ma kako mu ime dali. I sva druga vina koja su poslali na natjecanje dobila su visoka priznanja. Kad je tako onda ni prodaja nije problem. Kako vina, tako i ulja i ostali proizvodi. Uglavnom na „kućnom pragu“.
Kako to sve stižu? Mnogi znaju što znači brinuti o tolikim površinama, koliko vremena oduzimaju vinogradi, maslinici, stoka… A treba živjeti, i drugih je poslova na pretek. Samo za mužnju krava treba gotovo šest sati dnevno. Kažu da je podjela i organizacija poslova najvažnija stvar u svemu. Svatko zna svoj posao, a trojica su braće zaduženi svaki za jednu vrstu posla. Ali, kad treba svi rade sve, vrijeme ne čeka. Za sve veliku zahvalnost duguju, nažalost pokojnim, roditeljima Ani i Marcu koji su im uvijek bili veliki savjetnici, naučili su ih kako raditi i kako nastaviti dalje. I žene imaju svoje zadaće. Osim uobičajenih obiteljskih poslova, najviše u kuhinji, u pripremi hrane na tradicionalan istarski način što gosti koji posjećuju njihove objekte znaju cijeniti.
Osim odličnih nekoliko sorti vina, visoku kvalitetu imaju i njihova maslinova ulja. Kako to sve stižu? Dobra podjela poslova i organizacija donosi im plodove.
Agroturizam
- I ne razmišljamo o tome kako! Idemo raditi svako jutro, posla ima i nemamo vremena za razmišljanje zašto, kako… Nije lako, ali kad dobijemo neko od priznanja, to nam daje novu snagu i idemo dalje – govori Franco. Sve što proizvedu prodaju na „kućnom pragu“. Pa kad imaju gotovo sve svoje, logičan potez je bio otvaranje agroturističkog objekta. Rade uglavnom zimi, u proljeće i u jesen, vikendom, kada im se treba najaviti za svaki slučaj. A mnogi rado dolaze zbog njihovog vrhunskog pršuta, ombola, kobasica, sira i drugih domaćih delicija. Sve što nude je s njihovog imanja.
Priznanja sa svih strana su tek dio potvrde da su na pravom putu. Još samo da je manje administracije, kojekakvih ispita, licenci i drugih izmišljotina koje im samo oduzimaju vrijeme i novac. Najteže im je, kaže Franco, kad na nekim savjetovanjima ili ispitima moraju sjediti satima da bi koristili i radili ono što već godinama rade, tek da bi dobili koji „papir“… A važnijeg posla ima mnogo, vinogradi i masline, krave i telići ne mogu čekati.
No, ni to ih nije pokolebalo. Idu dalje. I ovo najnovije priznanje sigurnom je novi poticaj da ustraju. Može im se samo čestitati na svemu i od njih učiti. (Luka JELAVIĆ)