Predstava "Virtuality 2 Die 4", koja je odigrana u utorak u kazalištu Dr. Inat u Rojcu, prvi je redateljski uradak dugogodišnjeg clana Inata Šandora Slackog, a buduci da predstavi može prisustvovati najviše 12 gledatelja, reprizirana je tri puta. Osim režije, Slacki potpisuje i scenografiju, a pomocnik režije te ujedno i autor plakata i letka je Šandor Slacki jr. U predstavi glume Tanja Blaškovic, Zorica Gunjaca, Manuela Krakar i Šandor Slacki jr.
Prije same predstave glumci izlaze iz prostorije kazališta i biraju publiku koja ce gledati njihovu izvedbu. Scena se nalazi usred kazališta i podijeljena je na cetiri zasebne, odvojene pozornice. Gledatelji su pozvani da sjednu na svoja mjesta ledima okrenutim pozornici, a radnju gledaju u iskrivljenom zrcalu postavljenom ispred njih. Glumac se penje na pozornicu i u modusu nasumicnog izbora televizijskog programa skace iz akcije u akciju. Buduci da su scene fizicki odvojene, gledatelj ima priliku pogledati samo ono što se dogada u jednoj cetvrtini predstave. No, iako su scene odvojene, može cuti što se dogada i na drugim pozornicama, no to ne znaci da mu je ponudena samo kakofonija glasova. Doduše, u više se segmenata glasovi poklapaju i na gledatelju je pretpostaviti da se na sve cetiri scene odvija ista radnja. Na kraju predstave glumci silaze s pozornice i kruže pred gledateljima i tako razbijaju diktaturu ogledala kao jedinog moguceg sredstva pracenja kazališne akcije.
Koncept predstave "Virtuality 2 Die 4" je zanimljiv, inovativan pa cak i kompleksan, a izvedba je unatoc tome jednostavna, nepretenciozna i krajnje jasna. Program bira gledatelja, ekran televizora je ogledalo u kojem gledatelj ne promatra samo iskrivljenu akciju glumca nego i samoga sebe, a varljivost prepoznavanja i identifikacije pojacana je efektom iskrivljenosti slike. Tko smo mi kao gledatelji, što je televizija kao sadržaj i tko su ti likovi koji nam se vrte po ekranu? Jesmo li zapravo i mi vec u ekranu i ne prepoznajemo naših 15 minuta slave? Postoji li uopce ta slava ili se tu radi samo o bolnom i tužnom odricanju sebe za potrebe priglupog spektakla? Sve su to pitanja koja su gledatelju tijekom predstave nametnuta, no odgovora nema. Odgovor gledatelj nalazi tek doma kada sjeda na kauc i s daljinskim u ruci misli da je u potpunoj kontroli. Iluzija moci u virtualnom svijetu za koji netko misli da vrijedi i umrijeti - tužno je to stanje stvari, no tako istinito…