O bizarnoj priči o rušenju kuće u Premanturi zbog neisplaćenog duga govori se u cijeloj Hrvatskoj. Obitelj Jurašin, koja je navodno i naručila rušenje kuće, ne razgovara s novinarima. Ali zato Risto Prodanov, čovjek koji je Jurašinima još 1998. posudio 265 tisuća švicarskih franaka, spremno otkriva svoju stranu priče.
- Zbog čega ste uopće obitelji Jurašin posudili novac?
- Njihovo dijete je išlo u vrtić kao i moje. Poznajemo se iz tog perioda jer smo i sumještani u Premanturi. Išli su zajedno i u glazbenu školu. Tako smo se upoznali i viđali kad bi dolazili po djecu. Damir Jurašin mi je jednog dana ispričao da želi otvoriti restoran i dovršiti gradnju kuće. Kazao je da ima dva kredita i da ima problema s njihovim vraćanjem. Zatim me pitao mogu li nešto napraviti za njega, mogu li mu pomoći.
Rekao sam mu da mogu, ali da moram imati nekakvo osiguranje da će mi novac vratiti. Jurašin mi je na to odgovorio da ima kuću, ali da je ona založena kao osiguranje za bankovne kredite. Imao je dva kredita - u jednoj pulskoj štedionici i u banci. Za kredit od 200 tisuća kuna ugovorio je godišnju kamatu s 15 posto kamata, dok su mu za drugi od 180 tisuća uzimali 20 posto godišnje kamate.
- Vi ste mu dali novac s četiri posto godišnje kamate?
- Tako je. Dogovorili smo se da ću ja otplatiti te kredite, što sam i učinio. Ispalo je da mu za otplatu kredita te pokretanje posla i dovršenje kuće treba još novca, otprilike 230 tisuća švicarskih franaka. Kod javnog bilježnika smo potpisali ugovor o zajmu 10. travnja 1998. U međuvremenu sam mu već putem banke prebacio veći dio novca, a dio dao na ruke. Predao mi je ovjerenu izjavu od 2. travnja 1998. o primitku novca prije nego smo potpisali ugovor.
I sve je bilo u redu do 2001. kada je trebao vratiti dug. Tada su mi on i njegova supruga poslali pismo u kojem traže da im prolongiram otplatu. Bio sam ljut jer nisu isplatili dug, ali sam im svejedno ponudio aneks ugovora da ga otplate najkasnije do listopada 2002. Kako nisu pristali, upisao sam se kao vlasnik kuće. Još prije sklapanja ugovora Jurašin mi je rekao da ima još dva stana i da će ih prodati ako zatreba.
- Jurašin Vam do danas ni novčića nije vratio?
- Ništa.
- Jeste li ga viđali u te tri i pol godine na koliko ste sklopili ugovor o zajmu?
- Zvao me na otvaranje restorana, no bio sam spriječen. Kasnije sam tamo išao na večere s prijateljima, ali sam mu rekao da ću dolaziti pod uvjetom da mi naplati račun. Bili smo u kontaktu. Recimo, krajem 1999. i početkom 2000. kada sam dograđivao svoju kuću, Jurašin se ponudio da mi pomogne u nabavci materijala.
- Jeste li mu ikada sugerirali da bi Vam trebao vratiti dug?
- Znao je da mora vratiti. Pa imao je ugovor. Uvijek je govorio da ima još nekretnina čijom prodajom uvijek može namiriti dug. Međutim, očito je htio zadržati i te nekretnine, i kuću, i moj novac. To je valjda takva vrsta ljudi. Počeo je zatim osporavati ugovor, pričati gluposti, govoriti da sam lihvar. To me još više razljutilo. (razgovarao Bojan ŽIŽOVIĆ)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU OD PONEDJELJKA