Govoriti dobro o politici je danas postala stvar lošeg ukusa, hvaliti političare gotovo da je razlog za uhidbeni nalog. Kod mladih je politika već tridesetak godina na posljednjem mjestu u hijerarhiji vrijednosti. Kod starije populacije postoje rezidui interesa za tu omraženu ljudsku djelatnost, vjerojatno ostaci nekih davnih ideala koji se danas čuvaju ispod tepiha.
Ali u percepciji ljudi do 55-60 godina, što znači za mladu i srednju generaciju, političari su često neka vrsta kriminalaca u odijelima. Tako je u cijeloj Europi.
Za to postoje mnogi opravdani razlozi i njihovo bi nabrajanje bilo suvišno, jer bi svatko imao još nešto za dodati. Korupcija, odvojenost od birača osim u vrijeme izbora, usmjerenost na privatno a ne na opće dobro, interesno povezivanje s kapitalom i financijskim krugovima. I, naravno, nelojalnost prema biračkom tijelu ali i, u prijelomnim trenucima, prema samoj stranci. Za tu zadnju "vrlinu" političara poučna je aktualna talijanska priča s domaćim povijesnim dodatkom.
Nemojte misliti da ono što se danas događa u Italiji nije već viđeno, u reduciranom obliku, i kod nas. Berlusconija napušta dio njegovih zastupnika i "zabija mu nož u leđa" (...zar i ti, sine Brute?...) u trenutku kada šef stranke želi srušiti vladu. Ali talijanska je politička scena uvijek kreativna, a ponekad melodramatična i karikaturalna. Tako Silvio Berlusconi, koji je obilježio posljednja dva desetljeća Italije i koji je pravomoćno osuđen, na kraju simbolički ugura nož u sebe, svojevrsnim ritualnim harakirijem i, suprotno svim očekivanjima, glasa na isti način kao i njegovi pučisti, u nemogućoj misiji spašavanja stranke.
Rezultat? Za sada njegovi ministri ostaju u vladi, ali više nisu njegovi, jer se ne zna postoji li stranka i u kakvom obliku i tko njom rukovodi.
Kod nas je protokol "izdaje" bio sljedeći: 2002. godine, predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, nakon stalnih sukoba s premjerom Ivicom Račanom, posebno oko suradnje s Haškim sudom, želio je isforsirati prijevremene izbore. Uslijedio je klasičan nož u leđa. Deset zastupnika HSLS-a formiralo je političku ekipu za jednokratnu upotrebu, a odmah nakon toga stranku zvanu Libra, dok je Budiša krenuo u oporbu i put političke propasti.
Naravno, reći ćete, da se Budiša nije sukobio radi Haga i da Berlusconi nije zaglibio s pravdom, rascjepa u stranci ili izdaje ne bi bilo, barem ne u tom trenutku. Ali stavite se u ulogu običnog i poštenog birača, koji želi činiti svoju građansku dužnost, a pred sobom vidi samo interese, kamarile, dvorjane i kurtizane, poltrone koji jedva čekaju da šefa zaboli koljeno da bi ga udarili s čekićem.
Zastupnike koji njuše vjetar i trče u pomoć pobjedniku, koji formiraju nove stranke samo da bi zadržali pozicije, ili pak, kao u našem unikatnom slučaju, da se potpredsjednik jedne stranke trči kandidirati s konkurentskom listom. Tako, jer je nervozan.
Što je činiti našem moralnom, discipliniranom biraču? Iskreno rečeno, nemam odgovor, osim da ne posustane, da ne izgubi nadu i da ne prestane tražiti pravedniji svijet, jer je alternativa demokraciji, čak i takvoj, uvijek mrak. Onaj crni.