Novine i portali diljem svijeta objavili su da je Kim Kardashian, u kratko vrijeme nakon poroda, izgubila 25 kilograma. Zato nemojmo se bojati onih par kilograma viška nakon božićnih i novogodišnjih tulumarenja: Kim će nam reći kako da ih skinemo.
Za malobrojne čitatelje koji to ne znaju, gospođa Kardhasian je svestrana poslovna žena koju Forbes svrstava na 7. mjestu među najbolje plaćenim osobama iz show biznisa i, 2012., proglašava drugom najbolje plaćenom tv glumicom SAD-a. Karijera joj je krenula nakon objave pornografskog domaćeg uratka od strane jedne od najvećih hardcore distributerskih kuća svijeta i sudskog spora oko emitiranja istoga. Kao kruna svega, odmah nakon pornića, proizveden je reality show. U korak sa Kardhasianovim, u kojem se prikazuje stil života njene obitelji, toliko štetan za psihu naroda da ga je kritizirao i sam predsjednik Obama, savjetujući mladima da se kane takvih uzora.
Koncentrirajmo se sada na nutricionističku vijest, jer ovih dana Kim Kardhasian, marketinški vješto i pomalo cinično, iskorištava jedan od najvećih strahova današnjice: od viška kilograma, odnosno od gubitka kontrole nad oblikom vlastitog tijela, shvaćenog prema standardima medijski nametnutih modela. Budući da dva dobivena kilograma ne znače pretilost, a niti njihovo skidanje jamči eleganciju, jasno je da se nalazimo pred društvenim fenomenom koji je transgeneracijski. Njegova je osnovna karakteristika zadržavanje identiteta mlade osobe i psihološko zamrzavanje mladosti. Atkinsonova dijeta, s niskokaloričnim obrocima i međuobrocima, dijeta prema krvnoj grupi, prema položaju mjeseca i nebrojene druge, ali i liposukcije i sve moguće plastične operacije samo su postupci za zadržavanjem statusa seksualne i, što je još važnije, društvene poželjnosti.
Kao da se svijet dijeli u dvije polutke: južna, u kojoj narod pokušava jesti više, i sjeverna u kojoj pokušava jesti manje. U cijelom tom svjetskom sramotnom metežu u kojem je nepravda pravilo a ne iznimka, mi, privilegirani, zaboravljamo da jelo nije neurotično gutanje i jednako tako neurastenično pražnjenje tijela. Jelo nije samo materija koju stavljamo u sebe ili koje se odričemo raznim dijetama.
Claude Fischler u časopisu Sciences Humaines prehranu naziva najintimnijim oblikom potrošnje. Pretpostavlja da hrana ulazi u naše tijelo i postaje naša supstancija, dio nas, naš identitet. Dijeljenje kruha i vina, dodali bismo mi, na posljednjoj večeri Isusa i apostola, čin koji se ritualno ponavlja na svakoj misi riječima koje izravno upućuju na utjelovljenje onoga što jedemo i pijemo. To dijeljenje ima svoje duboko značenje i bez vjerske simbolike. Razlika između posta i dijete je enormna jer je prvo prvenstveno duhovni čin, a drugi je samo materijalni i često ne baš zdravi postupak.
U vremenima krize i oskudice posebno je važno ponovno otkrivanje duhovnosti jela.
Solženicyn, ali prije njega Dostojevski opisuju značaj uzničkog obroka u gulagu i zatvoru, neizmjernu važnost koju on ima, ne samo materijalnu već i duhovnu. Jelo znači biološku i simboličku restauraciju života, mora se konzumirati iznimno polako, jer, u ekstremnim uvjetima preživljavanja, ono preuzima primordijalnu funkciju temeljne životne radosti.
Ako je istina da ono što jedemo postaje dio nas, onda mi jesmo ono što jedemo, na materijalnom i kulturnom planu, i svatko potcjenjivanje ove činjenice dovodi nas u opasnost da zaboravimo tko smo. Prežderavanje i odricanje od hrane često nisu ništa drugo nego dvije strane jednoteistog fenomena otuđenosti i gubitka identiteta. A u pomoć će nam doći samo oni koji na tome zarađuju.