Vijeće za socijalnu pravdu Predsjednika Josipovića nije tijelo koje će izravno rješavati probleme hrvatskog društva, ali je sigurno mjesto gdje se sučeljavaju argumenti politike, civilnog društva i pojedinaca koji su potencijalne žrtve arogancije korumpiranog dijela vlasti.
Svjedočanstva žrtava posebno su važna kada se govori o zaštiti prijavitelja nepravilnosti, tzv. zviždača. Kada se vlast ne brine o građanima koji otvoreno prijavljuju nepravilnosti to govori prije svega o razini svijesti te iste vlasti.
Naravno, teško je govoriti o kvalitetnoj vlasti u korumpiranom društvu. Puno je lagodnije tvrditi suprotno: da je vlast trula, a društvo zdravo. Rasprava u Predsjedničkim dvorima ukazala je pak na ono što bi trebalo biti jasno i bez debate, na suživot između dviju amoralnosti: loša vlast generira korumpirano društvo koje, povratno, ne može nego hraniti lošu vlast.
Autori prijedloga zakona o zaštiti "zviždača" ukazali su na potrebu promjene ozračja straha i predočili su zabrinjavajuće podatke istraživanja o zaštiti zviždača provedenog u administrativnom središtu koji bi trebao garantirati sigurnost građana: u Ministarstvu pravosuđa. U anonimnoj anketi tri četvrtine službenika nije htjelo sudjelovali, a preostali su u ogromnoj većini (91 posto) odgovorili da prijavitelji nepravilnosti u nas nisu zaštićeni, u 40 posto da ne bi prijavili nezakonitosti u vlastitom ministarstvu, i, u 70 posto slučajeva, da bi dojavljivači snosili štetne posljedice.
Postojeće zakonodavstvo ne garantira sigurnost "zviždača". Poznate su sudbine nekih poznatih dojavljivača kao što su bankovna službenica Ankica Lepej i zaposlenica Ine Vesna Balenović. Ali na sjednici je bio prisutan otac dragovoljac, koji "iz rata nije donio doma niti pero", i koji je, tražeći kćerku, naišao na lanac dječje prostitucije u domu za nezbrinutu djecu te je zbog toga proglašen ludim. Oni ukazuju na posljedice koje u pravilu prate čin dojave.
Nužna je izmjena društvene percepcije prijavitelja, koji nije cinkaroš, već hrabra i cijenjena osoba, ali, još prije, "zviždaču" treba snažna, višestruka zaštita od osvetničkog ponašanja. Dojava je moćno oružje protiv korupcije: na svjetskoj razini, četiri od deset prijevara otkriva se na osnovi prijavljivanja, a samo tri posto uslijed policijske istrage. Potrebno je izgraditi siguran kanal prijavljivanja, u kojem su "zviždač", ali i prijavljena osoba zaštićeni od potencijalno korumpirane okoline, ali i od medija, sve dok istraga nije završena. I mora se garantirati da će, u svakom slučaju, prijavitelj moći nastaviti živjeti i raditi bez negativnih posljedica za njega i njegovu obitelj.
Uspješna prijava, koja proizvodi pozitivne učinke, ima snažan potencijal: dokazano je da u prosjeku dovodi do dvadesetak novih dojava. Nije teško shvatiti da sustav vlasti otvoren za suzbijanje korupcije, ima u "zviždačima" saveznike izuzetne snage.
Zato je prijedlog posebnog zakona koji bi integralno regulirao postupak prijavljivanja korupcije akt koji treba uzeti u ozbiljno razmatranje, a ne odbiti ga jer je to područje "propisano drugim zakonima", kao sto predstavnici Vlade tvrde. Današnji propisi u praksi ne proizvode učinke, niti garantiraju sigurnost aktera u takvom postupku.
Poseban bi zakon omogućio sveobuhvatnu zaštitu "zviždača" i, što je doista bitno, bio bi instrument razotkrivanja i inkriminiranja korumpiranih osoba. Osim toga, imao bi i snažan motivirajući karakter, jer bi njegovo donošenje bila jasna poruka građanima da se od njih očekuje da budu savjesni dio ovoga društva.
To bi moglo predstavljati dobar početak stvarne, a ne retoričke borbe protiv korupcije. (Furio RADIN)