Vijest o proširenju pulske gimnazije nije od onih koje plijene pažnju čitatelja. Ratovi, financijske katastrofe, ekonomska stagnacija (često korišteni eufemizam za nezaposlenost i siromaštvo), korupcija i kriminal naprosto zasjene ono malo pozitivnih informacija koje novine sramežljivo prenose. Vjerojatno bih taj kratki članak u Glasu Istre preletio ili čitao transverzalno da uz digitalnu informaciju nije bilo i šest fotografija školskog interijera. Treća u nizu pokazuje stepenice gimnazije "Branko Semelić", za koju ne znam kako se zvala prije, poslije ili sada, jer je moje sjećanje ostalo zarobljeno u razdoblju kada se zvala točno tako. Ta me fotografija naprosto hipnotizirala.
Pripadam generaciji koja je dvanaest godina, u osnovnoj i srednjoj školi, gazila te stepenice četiri puta dnevno, jer moramo računati marendu u podrumskoj kuhinji, a posljednje godine i subotom, jer smo mi učenici talijanske gimnazije imali više sati od ostalih, zbog talijanskog jezika. Moja osnovna škola bila je na drugom katu. Gimnazija, hrvatska i talijanska zajedno, bila je na prvom. Cijeli moj učenički život odvijao se u jednostavnom trokutu. Prvi kat, srednja škola, mjesto je gdje sam uglavnom divljao. Drugi kat, osnovna, moje je djetinjstvo. I napokon Giardini, jedini smisao jutra, gotovo jedini smisao života, gdje sam nakon nastave trčao slobodan kao ptica, kao i svi oni koji su držali do sebe.
Nemam problema priznati da je to bilo razdoblje kada sam imao malo kočnica i puno kontradikcija, ljubavi i bunta. Prizor stepenica žute škole, kako se i danas popularno zove, budi u meni taj isti koktel emocija: prvi prijatelji, s kojima se u životu više nikada ne vidiš, ali prijateljstvo ostaje. Prvi poljupci i prve cigarete na Kaštelu i na kućnim tulumima, kada roditelja nije bilo. Uljanik, s tučnjavama, Circolo, s ozbiljnim plesom, ali i tamo poneka šora, jer takva je bila Pula.
Filmski festival, kina Beograd, Zagreb, Partizan i Arena, čak i JNA, uvijek puna. Terasa Verudele i prvi sklepani VIS-ovi, što je bila kratica za vokalno-instrumentalne sastave: električne gitare solo, bas i pratnja, bubnjevi, ponekad pjevač, skidaš akorde iz singlova koji stižu od rodbine ili snimaš s Radio Luksemburga s Gelosom koji si kupio u Trstu. I udri po bubnjićima vršnjaka, koji ionako žele samo buku.
Sjećam se i prvog rokera uživo: Matt Collins, u prepunom pulskom amfiteatru: svi su bili uvjereni da se radi o Francuzu, jer Karla Metikoša još nitko nije poznavao.
U gimnaziji su svi odreda bili dobri, ili čak vrlo dobri profesori, ozbiljni i strogi. Čak i Škalamera iz predvojničke, duša od čovjeka u raljama učeničkog mobinga.
Dominantna je ipak bila želja da budeš negdje drugdje, jer je Pula bila tijesna, klaustrofobična, premala za onaj svijet koji nam je televizija otvarala. Neki su pobjegli u Italiju, neki u Ameriku, Kanadu ili Australiju. Neki nisu imali snage pa su pobjegli u drogu, i nikada se nisu vratili. Većina je pobjegla u sebe, u privatnost, stavila dobru antenu na krov i stvorila svoj svijet: posao, kuća, televizor. U subotu merkat.
I ja sam išao svojim putem, isprva autostoperskog nomadizma i studentskog bunta, a kasnije znanosti i sveučilišta, na kraju politike. Daleko od moje Pule: previše sam ju volio da bih ju svakodnevno gledao.
Danas, kada sam opet ovdje, subotom ili nedjeljom svraćam do žute škole i hvatam rukom kvaku na ulazu, dobro znajući da ću naići na zatvorena vrata. Ostalih dana to mi ne pada na pamet, jer se bojim da će se otvoriti, da ću se popeti stepenicama i vidjeti lica djevojaka i mladića iz moje rane mladosti, onih živih i onih kojih više nema, da ću vidjeti profesore, one koji su me maltretirali i one kojima sam ja zagorčavao život.
I da ću vidjeti sebe, kako se spuštam lagan kao pero i brz kao munja, spreman na bijeg u svijet koji je, u mojoj bujnoj mašti, čekao samo mene. (Furio RADIN)