Što znači čeznuti za prijateljem za autoritarne duhove, za netolerantne? Za sve njih prijatelji su samo oni s kojima dijele svjetonazor, koji misle kao oni Vojno-redarstvena akcija koju nazivamo «Olujom», izaziva različite reakcije kada komuniciramo s različitim sugovornicima.
Ovdje se nećemo baviti odgovorima pripadnika raznih nacionalnosti. Možemo opravdano pretpostaviti da će se reakcije Hrvatica i Hrvata razlikovati od odgovora «građana Hrvatske» , koristimo li hadezeovsku terminologiju.
Pripadnici srpske nacionalnosti bit će, uglavnom, drugačije vrijednosno usmjereni od oni koji se prepoznaju u hrvatskom nacionalnom korpusu. Ostale nacionalne manjine će plivati između tih, unaprijed postavljenih, gabarita.
Amerikanci uglavnom neće shvatiti o čemu se radi, a oni upućeni među njima, će o tome imati dva suprotna mišljenja, u različitim vremenskim razmacima. Stanovnici Europske Unije, upućeni i neupućeni, imat će o tom događaju više od dva mišljenja, uglavnom istovremeno.
Ono što nas zanima u ovom trenutku je ne samo stav prema «Oluji», već i općenito prema drugima. Gledali smo dvije posve različite manifestacije, u Zagrebu i Kninu, i ne ulazeći u njihovo vrednovanje, mada razlika među njima nije samo u stilu, dolazimo spontano do zaključka da mnogi govore o zajedništvu, ali da ga malo tko, zapravo, želi.
Dojmljiva je bila homilija kardinala Bozanića, u dijelu u kojem izgovara rečenicu koja bi se trebala pamtiti: Hrvatska čezne za unutarnjim prijateljem. Samo su je jedne dnevne novine manje tiraže stavile u naslov, što ukazuje na činjenicu da podijele ne samo što postoje, nego da nema baš nagovještaja da će se uskoro prevladati.
Mislim da znam što znači ta rečenica kada kardinal gleda prema Rimu, i prema skromnom i velikom Papi Franji. Ne samo što znam, nego se u takvim vrijednostima prepoznajem.
Ali taj se apel razvodni kada je upućen tamo gdje i treba, prema Hrvatskoj. Što znači čeznuti za prijateljem za autoritarne duhove, za netolerantne? Za sve njih prijatelji su samo oni s kojima dijele svjetonazor, koji misle kao oni. Prijateljstvo za takve ne znači slušati, nego zahtijevati da te se sluša, ne znači otvoriti dijalog i približiti pozicije, već grupiranje u skupinama koje dijele istu čvrstu ideologiju. Desna ili lijeva, nije bitno, važno je da je čvrsta.
Prijateljstvo bi trebao značiti da ne polaziš od jedne istine, nego da dijeliš istinu drugoga. Za laika kao ja, to znači kršćansko suosjećanje. U ovom slučaju, za tragediju i bol tog prijatelja prema kojem žudiš. Na kraju krajeva u osnovi svega je ono milosrđe o kojemu svi pričaju ali rijetko tko ga je vidio, a kamo li primijenio.
Znam da je malo tko na ovome svijetu spreman govoriti o svom grijehu, a ne isključivo o tuđem, ali sanjam takvu budućnost za svog unuka. Tako, Srbi će govoriti Hrvatima protjeranim iz Krajine 1991, Hrvati o protjeranim Srbima 1995. Fašisti, o izgonu Hrvata '20-tih i '30-tih godina prošlog stoljeća, partizani o egzodusu Talijana iz Istre, Rijeke i Zadra '40-tih i '50-tih.
Danas, to mnogima izgleda kao revizija povijesti; sutra će to možda biti samo gesta solidarnosti i zajedništva. Žudnje ne samo za unutarnjim, nego i za vanjskim prijateljem.
Piše Furio RADIN